cakum pakum
petak, 05.01.2007.
Od 2006. do vječnosti
Još u srednjoj školi bila sam opsjednuta godinom koja počinje brojkom dva. Ines i ja smo sjedile zajedno pod satovima povijesti. Računale smo koliko ćemo godina imati dvijetisućite. I uopće nismo mogle vjerovati da ćemo ih stvarno i imati. Svi oni preko tri banke, tada su se zvali starci. I da nam je bar bilo na sekundu vidjeti te naše buduće muževe. Ili možda bolje ne.
Zato niti jedna od nas nije znala od povijesti ništa unatrag osamdesetih godina. Prošlost tada uopće nije bila važna.
Zamišljale smo kako ćemo biti stare i oronule babe, sa obješenim pojedinim atributima, borama, živčane zbog prevelike količine veša za peglanje i isfrustrirane svojom djecom tinejđerima u 2000. godini. Pogotovo ako će ličiti na nas. I kako je ta godina skroz daleko. I kako zvuči nekako svemirski.
Upravo je pored mene prozujala dvijetisućešesta. Čak i šest godina nakon one svemirske iz djetinjstva, nisam se pretvorila u staru babu, nije mi baš sve ni obješeno. Imam neke smiješne borice, a živčana sam samo kad imam PMS. I kad mi pas sa blatnjavim šapicama skoči na krevet. Isfrustrirana sam samo kad baba iznad mene viče na djecu koja se igraju s loptom pod njenim prozorom. Moj prozor je bliže asfaltu i lopti. Što znači da sam još uvijek manje isfrustrirana od babe. Ili samo još nisam baba u pravom smislu te riječi.
Prošla je godina bila lijepa zbog sunca koje me budilo kroz prozor spavaće sobe i obojana zbog žutih maslačaka u proljeće. I vesela zbog moje tinejđerice koja je na kraju ipak odustala od dredova ili kak se već zovu ti pimpeki na glavi i skoro-tinejđera koji misli da amerikanci vjeruju u nekog gada jer Boga nazivaju God. I sjetna zbog nekih trenutaka koji se više nikada neće ponoviti i tužna jer je tuga sastavni dio života.
Bila je i edukativna. Naučila sam sama točiti benzin u auto na samoposlužnoj benzinskoj, nakon što je ona u susjednom kvartu bila zatvorena. Naučila sam da mogu popiti samo jednu veliku pivu, ako se ne želim puzeći vratiti doma, da dobiveni zadatak ne napravim isti tren i da je to jedini način da pročitam tri bloga u jednom danu ili pronađem u oglasniku rabljene klizaljke ili polovni mobitel.
Naučila sam i da neću manje piškiti ako ću puno plakati i da sunce opeče ako mu se previše približim.
Odlučila sam da ću urediti svoju dušu, umjesto da čekam da mi netko pokloni cvijeće. Ionako svi poklanjaju ruže, a ja najviše volim suncokrete.
Još nisam odlučila prestati pušiti jer mi je jedino mjerilo da sam zbilja bolesna i da moram doktoru po neki antibiotik ako ne mogu povući treći dim.
Shvatila sam da mogu puno toga pretrpjeti i da sam sa svojih pedesetsedam kila stvarno snažna. I da vrijedim, pa čak i onda kad skinem sa sebe zlatne naušnice.
I da mi strašno idu na živce kilometarske SMS poruke za Božić koje počinju sa: Anđeo je noćas sletio… U bjelini noći… Kada zasvijetle zvijezde… Ili kada za Novu dobijem tri istog sadržaja u kojima mi žele uzajamne tolerancije, puno zajebancije, seks bez reklamacije, dobre financije i što manje frustracije.
Naučila sam i što je to stres i kako se nositi s njim. Shvatila sam i da bi lako mogla biti liječnik opće prakse. Kad ne znaš što je pacijentu, a tlak mu je OK, srce i dalje kuca, nema temperaturu ili osip po tijelu, a osjeća se ko shit, on je pod velikim stresom. Shvatila sam da bi tada imala i veću plaću i da ne bi mogla mirno spavati. Od stresa koji bi sa tih pacijenata prešao na mene.
Vatromet je u ponoć na Trgu trajao dugo. Sve oči su bile uperene u Neboder i to čudo od pirotehnike koje je praskalo iz njega. I dječje oči i oči staraca, zagrljenih tinejđera, veselih i tužnih udovica, pijanaca, invalida, vozača bolida, doktora sa stresom i tajnica bez šefova. Nadala sam se da je bio i po koji vatrogasac tamo. Nisu baš bezazleno izgledali zapaljeni komad nečega koji su padali prema masi.
Sa i bez njih došla je sedma nakon one za koju sam nekad davno mislila da ću biti stara, stara baba, visi baba ili bar pijana baba.
Kad je moja Velika klinka bila sasvim Mala klinka i kad joj nije bilo jasno kako će to doći Nova godina, otvorila bi u ponoć vrata od balkona i rukama lamatala kao da izbacujem staru i puštam novu da uđe.
Da je na Trgu bilo kakvih vrata, otvorila bi ih i nogom šutnula u guzicu onu šestu. Ne jako, jer je stara. Tek toliko da joj ne padne na pamet da se vrati. Nije baš nešto bila svemirska. Nisam vidjela niti jednog svemirca čitavu godinu.
Možda sedma baš to donese. A ako i ne, još uvijek ju mogu na kraju šutnuti.
I nastaviti se nadati da mi šut neće s godinama oslabiti. A možda budem i primijećena pa me kupi neki nogometni klub iz druge lige.
A možda su u šumi…
U šumi…
U šumi…
I kog vraga ne zavire već jednom u taj bunar?
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
1000 zašto, 1000 yebiga
Take your life in your own hands
and what happens?
A terrible thing:
no one to blame.
Erica Jong
Knjiga žalbi
cakumpakum@gmail.com
Stara kineska
Kada pas laje
znači da još nije skuhan
Mi svijetlimo
Da se opet rodis
pored ovih cesta
s kojih vjetar nosi
prašinu u grad
i na krivom mjestu
biti tako lijepa
to moze biti vise zajeb
nego dar...
Gibonni
Ima jedan svijet
Ima jedan svijet
gdje živjet bi htjela,
ima jedan svijet
gdje riječi su djela.
U tom svijetu živi
čovjek od soli
sjajem sunca rođen,
kamen kojeg volim.
Iz njega čujem glas bez riječi
ćutim snagu golog tijela,
ja slaba, svakodnevna,
kroz igru riječi
sve bih htjela.
Voliš me nježno,
znam, to si ti
tako mi trebaš,
trebaš mi ti.
U jednom trenu sve bih htjela
kroz igru riječi,
a riječi su djela.
Oprosti molim te,
vrati me
svijetu mom
Stijene
I oni svijetle
1971-Kad žena kaže, onako "značajno": On baš dobro izgleda... ... nije li to ženska varijanta onog muškog "Al' bi ja to kresnuo!" ??
bobelline-svoju glupost liječim na svakodnevnoj bazi. nekad čokoladom. nekad razgovorom. nekad vjerujem mudrijima od sebe. iako ih je sve manje jer se definitivno približavam savršenstvu. što je sve očitije svakim daljnjim slovom koje izađe iz moje tastature.
ddadd-vic...smislio sam ga za vas:) Kako se zove nilski konj koji vozi Hondu? Jednostavno... HIPOHONDAR :D
dragon fly-Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem
estrogena-rođendan mi je 25.02., a poklone primam na estrogena@gmail.com
gajo-jutros sam rekel mami da me ne budi jer da nemam prva dva sata i da nije ponedjeljak... hahahaha... a školu sam davno završil
mysteries-Da mi je, da se u ocima tvojim izgubim, tiho govoreci da, ipak, moguce je…
old soul-Onaj tko dijeli sa mnom , naš životni prostor , točno zna kad sam imala naporan dan ili kad me nešto brine u životu ... naime , kad je tako , onda bjesomučno škrgućem zubima dok spavam
rahatli-Ljudi se zgroze kad im pričam da sam živjela na fornetima. Dnevni obrok za 3 kune i 40 lipa. I na riži - 6 kuna za kilu. Skuhaš i posoliš. Ili ti prijatelji donesu one kečape i male umake iz McDonald'sa - 1 kuna. Pa zaliješ rižu time i onda imaš gotovo gurmanski obrok. Stari kruh zagriješ u pećnici. A što sve možeš s krumpirom... A sve se svodi samo na to: udahni, izdahni. Samo nastavi disati.
tajpvrajter-'Gledam u majčine ruke. Veće su od mojih, žilavije, čine se snažnije. Dlanovi su grubi, ali nježno grle. Žuljevi nimalo ne smetaju zagrljaju. Prsti su kvrgavi i povijeni u člancima. Deformirani, a mogu stegnuti poput kliješta.
Tim se izmučenim, više muškim nego ženskim rukama nikada neću moći odužiti.'
trill-Ne želim više biti superjunak. Zašto bi i htjela? Oni žele biti ja, samo im to nije baš uspjelo. Niti neće, barem dok se ne nauče oblačiti kako se spada i fertun staviti tamo gdje mu je mjesto. Sprijeda.
baka-Kad sam bila mala, htjela sam biti kokoš. Ova stavka je previše neugodna da bih joj posvećivala dalji prostor.
hrki-još malo pa je Valentinovo. Svim zaljubljenima neka se zabave kako god znaju, a svima nama ostalima ostaje težak posao. A to je da odredimo datum za "slobodnjake", "nezaljubljene" i da nas priznaju na kalendaru! :D
kerefeka-Jedino što kod tebe ne volim je to što nismo skupa 24 sata dnevno. Možda bi se trebali prijaviti u Big Brother.
pataren-Nisam vjernik. Nisam ni ateist. Ne vjerujem u neko nadnaravno biće..koje je stvorilo sve....ali vjerujem da život nije nastao "slučajno". Kao zakleti republikanac..teško mi se zalagati za kraljevstvo nebesko. Ali zbog prijatelja..i osoba do kojih mi je stalo..volio bih da postoji nešto kao Raj..jer one zaslužuju da jednoga dana završe tamo.
big blue-Zapamtila sam kako meko padaju na snenu sliku grada dok tek ostavljeni tragovi naših stopa polako iščezavaju u veličanstvenoj bjelini. Znaš li da je snijeg zapravo plave boje?
catcher-Živciraju me Zagrepčani. Ne živciraju me za pravo, naravno, nemojte odmah pizdit. Nego onako šestarski. Stalno se nalaze na blogerskim kavama i onda pišu okolo kako su kul i super i baš im je odlično. S njima često bude i jedna navodno Riječanka iako je čovjek teško može pronaći u Rijeci, puno je vjerojatnije da je upravo u Zagrebu, Italiji ili karlovačkom gej kampu "Slapić".
pantera-tebe treba ubit, jer si obrisala skoro sve sa bloga. Ne treba te ubiti s catcherovim šestarom, nego nečim tupim. I ovo nisi ti rekla, ovo ja tebi velim!!
proljetni pasanac-Ako je mogla Eva napravit pizdariju,onda mogu i ja pisati blog
