Dnevnik jedne cakulone
subota, 03.09.2016.
Volim te
Jutros nisi tu, ali čovječe u svakom si trenutku samnom .
Ti si nešto posebno, nešto nadnaravno ,nešto o čemu se mašta, nešto što se svakog dana sreće, ali se ne primjećuje, nešto čemu svatko teži, ali rijetko ne dostiže, tako stvaran, a za mnoge samo san.
Nešto, u biti bez čega mnogima cijeli život prođe.
Ja stvarno ne znam kome da budem zahvalna.. Bogu ili tebi?
Bogu, zato što nam je isprepletao puteve i podario vrijeme da se na toj raskrsnici života u istom trenu zaustavimo i tako jedno drugo sretnemo ili tebi, zato što postojiš sa svim onim dragocjenim koje samo najčistija ljudska bića imaju u sebi?!
Hvala i Bogu i tebi, a i majci koja te je na ovaj svijet donijela. Ni previše rano, ni previše kasno, već u pravno vrijeme. Majci koja je u tebe utkala sve dobrote ovog svijeta i čija su ljubav i pažnja za sve vrijeme tvog odrastanja, poput najsavršenijeg mozaika, kamenčić po kamenčić, dugo i pažljivo odabrani i sklopljeni u jednu cjelinu od tebe stvorili nešto što se može mjeriti sa savršenstvom.
Toliko me dragi činiš sretnom, ovo je nešto što ni u snu nisam mogla sanjati..
Dragi, ljubavi moja, vječno ću ti biti zahvalna za sve divne čari ovog svijeta koje sam samo zahvaljujući tebi upoznala. Na meni je da te volim, čuvam i pazim, na Bogu da mi u svemu tome pomogne i omogući kako meni, tako i tebi, da se ljubav naših života nikada ne ugasi i da vječno tija u jednoj zajedničkoj harmoniji sreće.
Ljubim te, dragi moj..volim te, ljubavi moja..
