....I can't forget what they did to me, my wounds have yet to heal...but someday I will learn to love this scars still fresh from the red hot blade of your words...

ponedjeljak, 06.04.2009.

Čudan dan. Izrazito čudan. Možda je to bio predosjećaj. Možda je nešto u nama postojala da mi kaže da nešto neće biti u redu.

Jutro, polako dolazim u stanje normale, obzirom da više ne znam s kime to provodim vrijeme života, možete to shvatiti kako želite, jer ni jedna ni druga situacija nije dobra.
Ne mogu vjerovati što su ljudi kadar učiniti, spustiti se na razinu osnovnoškolskog mentaliteta i činiti takve scene i pisati takve scenarije. Ponašati se tako… tako neljudski.

„Ovo je pozornica, ovo oko mene. Ljudi koji su javno pričali o svijetu i našem okruženju kao pozornici samo su glumci. Jako dobri glumci. Jako nehumani glumci. Razočarana sam. U cijelu svoju okolinu. Ne mogu vjerovati da svakog dana susrećem toliko jadne ljude, koje sam nekoć sažalijevala, a sada mi se gade. Odvratni ste. Ponašate se ne samo jadno, već ispod razine na koju ste postavljeni od strane svojih roditelja, pa čak i škole ako ništa drugo. Odvratno. Nedavno sam se uvjerila da sam na višoj razini nego ljudi koji su daleko stariji od mene, od ljudi za koje sam mislila da su inteligentni, intelektualno obrazovani. Ali, izgleda da su inteligencija, izgled, ponašanje u tom trenu bile samo korice knjige koja je tek sada pročitana.“

To je napisala jedna moja draga, mila, djevojka koju ste pokušavali ubiti ali niste uspjeli.

Odlazim do svoje najdraže, po drugi put u istom danu, pričamo. O svemu. Imala je prelijepe oči, mislim da već znate što to znači. Ubijalo me što znam da boli.

Even when it rain outside, there is a light,
Even when you cry all night, you r alright,
Even when you lose your way, You ll get through
Cause someone is watching over you…

Maleno moje, volim te.
Pričale smo, najdraže moje i ja, o svemu, o promjenama, o izgubljenosti, pričamo… sjedimo na cesti i pričamo…

-Sjećaš se onog naslova mog posta „Without you the poetry in me is dead?“
-Da.
-Imam osjećaj kao da je ubijena, nestala, ne mogu pisati.

Opet moj predosjećaj. I njeno razumijevanje. Ona me zaista razumije, uvijek. Hvala za svaki zagrljaj, za svaki poljubac, za svaki put kad si me držala za ruku kad su drugi okrenuli leđa. Hvala Ti.
Dođoh doma, i nije me ni diralo to sam čula davno zaboravljen glas, što sam čula taj poseban naglasak na riječima, ništa me nije diralo. Ostao je samo lagani osjećaj straha, prozirnosti, neke tupe boli i umor očiju, baš kao prije plakanja. Baš tako.

U međuvremenu još dobih poruku od svoje ljepotice, Miss Torture. Ona mi je pokazala moje skrivene mogućnosti, ona mi je pomogla doći tamo gdje zapravo i pripadam, kad bih se borila, ona bi mi poklonila mač, i rekla riječi koje su me vodile kroz bitke. Hvala ti. Volim te.

Dođoh ovdje,u ovaj hladni svijet, gdje samo vlada hladnoća ljudi koji nose toplinu samo na maskama. Uzimam crnu tuš, maskaru, puder stavljam na lice. Crno je već bilo obučeno.

Čujem glasne provokacije od osobe za koju sam se odrekla drugih osoba koje sam voljela. Bila sa u poziciji birati. Opet u istoj poziciji. Mislim da se nakon tih svih silnih provokacija koje se svakodnevno manifestiraju bilo jasno da sam povrijeđena, ali da se neću predati, a još je jasniji bio moj izbor.

Ne mogu vjerovati da sam tek sada otvorila oči. Tek sada vidim. Bilo je to davno kad su i drugi imali utjecaj na mene, tada sam ostala bez jedne meni još uvijek drage osobe, osobe za koju tada više nisam ništa više mogla dati. Prošlo je nešto vremena, ostala sam i bez velikog dijela ljudi, tih ljudi koji su imali utjecaj na mene. Tada me boljelo, naravno prva reakcija je bila katastrofalna, no slijedećeg sam dana već stajala na nogama, odlučivši krenuti dalje, obzirom da sam previše prošla da bi me netko poput tih svih ljudi, koji su okrenuli leđa postigavši svoj cilj, sputava. Previše. I sada znam, sada, trenutno , da je među čitateljima ove stranice osoba koja će ovo čitati, prvo zbunjeno gledati u ekran, a zatim će,kad dijelove poveže u nešto što bi trebalo imati smisla, biti sretna, jer će misliti da sam srušena. I onda će se pitati, ili reći, pa što je ona to prošla. Draga moja, reći ću ti samo nešto, to je bio uvod u moju muku, morala sam odrasti u odgovornu i zrelu osobu u dobi od 11 godina. Znam, ne razumiješ me, jer i dalje imaš stakleno zvono iznad sebe. Nije ni bitno, drago mi je zbog tebe, možda ti ovo čudno zvuči, ali stvarno tako mislim kad kažem da mi je drago zbog tebe.

Zatim sam nakon ponovnog izlaska iz pepela, mislila da je taj postupak bio normalan, jer sam tamo gdje su ljudi okrenuli leđa imala priliku otići s njima, ali ipak, mislim da sam prvo daleko na višoj mentalnoj razini od njih, a drugo radilo se o meni jako bitnim ljudima uz koje sam odlučila ostati jer ih volim. I mišljenja sam da bi ti ljudi to učinili za mene.
I što se dogodilo?

Jedna od osoba uz koje sam odlučila ostati stavila me u poziciju biranja. Najgore od svega je to što su se u taj odabir počeli miješati duhovi prošlosti. Opet. Ali ovaj put stojim na svojim nogama, čvrsto, i nitko ali nitko me neće srušiti. Nitko. Previše sam davala da bi me se srušilo, previše sam prošla da bi pružala ruku osobi koja mi smišlja spletke, ljudi, odrastite. Niko nas neće razdvojiti, jer ja volim. Mi volimo.

I svi koji su mi okrenuli leđa kad sam ih trebala, svi, još uvijek vide osmijeh na mom licu, vide moje možda bljeđe lice, ali lice koje se ne predaje, lice koje se bori, lice koje mnogo toga nosi na leđima za vrijeme ovih bitaka, ali u svakom slučaju lice koje se ne predaje.

Čudno je što sam im i dalje podrška, što ih i dalje mogu utješiti i reći im sve će biti u redu, misleći pritom tako. Ne znam. Možda sam toliko imuna na njihove djetinjaste gluposti da su me prestale dirati, možda ih polako opet očekujem pa me više ni ne mogu pogoditi ili sam prepuna rana pa nema mjesta za još jednu… tko zna?
Tješim ljude koji su bili tu kad sam imala napad bijesa, kad sam bila u histeriji i kad sam u onom stanju pričala s njima, što su oni učinili? Zar još morate pogađati?

Nije bitno, ja idem dalje. Idem u nove pobjede. Ljudi koji su okrenuli leđa nikad zapravo nisu bili tu, na tren boli, ali prije ili kasnije to je tako trebalo završiti, u ovom slučaju, bolje prije.
Bile su to provokacija, koje su postale ne samo glavna tema za vrijeme cijelog dana. Jučer, jučer nisam mogla kontrolirati svoj napad.

Zatim čujem glas, glas osobe, koja mi je cijeli dan išla na nerve. Siđem u dnevni boravak, sjednem s tom osobom, i pričam. Ta je osoba razlog mog pisanja, ta je osoba ,osoba koja je u mene uspjela vratiti izgubljeno. Osoba čije su riječi dugo nakon razgovora prolazile mojom glavom.

„Ne možeš se mjeriti s drugima, jer si bolja… … previše si prošla… ne daj se pod tuđi utjecaj… bolja si… ne slušaj njih… ne reci njoj, reci meni… znam da te boljelo… bojim se za tebe,… anoreksija… ne… ako ikad imaš problem… reci meni… ne njima… ne slušaj ih… lijepa si…sve će biti uredu… ako treba opet krećemo od nule…ne brini, što god se dogodilo, ja sam tu… zauvijek…“

Moram priznati osjetila sam toplinu kapljica na mojim usnama, toplinu slapova na mom licu. Htjela sam ga dotaknuti. Htjela sam mu reći koliko ga volim. Malo se vidimo. Premalo. A ja sam s njima. Sanjala sam ovu noć strašan san. Ono što me podsvjesno muči. Ali u tom je snu bilo apsolutno sve što me podsvjesno muči, iz svih područja mog života(matematika, njemački, odnosi među ljudima, moja ljubav, narančasta kosa, tama, samoća, strah, suze, nepoznato…). Od svih njih, on mi vraća snagu, on mi daje ljubav i utjehu. Na takav način rijetko kad pričamo. Izgleda da on vidi kada je meni to najpotrebnije. Volim te.
Još sam i danas pod utjecajem njegovih riječi. On je već danas otišao. Nadam se da ću preživjeti ovaj tjedan. I ove praznike. I sve dalje…

Još je jedna osoba okrenula leđa… i to na jako grub način, pazeći da ja ne primjetim dok mi uzima najmilije. Ali meni nije jasno, kako ne razumijete. Nije mi jasno. Najbolje je što ta osoba ne zna da ja znam. Pa mi i dalje može glumiti osobu koja je je tu i bla bla bla…
Ne zaboravite, nikad. Da gledam s najviše kule. I sve što me zanima doznam. Morate znati da imam mnogo toga, ali ne reagiram, jer nisam osoba koja će se spuštati na razinu nižeg mentaliteta. Nikad.
Mojoj najdražoj, hvala ti za sve. Jako te volim.

****

Da se okrenem malo na područje mog Midnight Angela, jer sam se probudila s osmijehom na licu i još većom željom da ga vidim.
Cijelu noć imam glavobolju. Zaspala sam uz otvoren prozor, slušajući kišu.
Čujem zvonjavu mobitela i isprva nisam imala želju javiti se. No ipak, razmišljah možda me tata zove, njega već dugo nisam čula. Stoga se javih, ni ne pogledajući tko zove.

„Halo?“
„Oi, budna si?“
„Sad jesam :)“
„Znači, probudil sam te?“
„Jesi,mišek.“
„A, dobro jutro onda :) ,, znaš, upravo kupujem karte za U2?“
„A je? Lijepo. Micek, idem si po kavu.“ Osjetila sam miris kave, što bi značilo da je mama budna. I da, stvarno pijem kavu odmah nakon buđenja,odmah.
„A ne, ne, ne. Očeš da ti donesem kavu u krevet?“
„Pa ajde:)“
„Počekaj me“

Hahahahhahahahaha… Lud je. Probudila sam se tako rano, imam osmijeh na licu, čekam kavu. Nasmijao me jučer navečer, pričajući mi priču za laku noć. Priča je super =P .(Zec)

"Duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu."
Plutarh

- 20:29 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Nemo

ponedjeljak, 06.04.2009.

....I can't forget what they did to me, my wounds have yet to heal...but someday I will learn to love this scars still fresh from the red hot blade of your words...