Evo, i ove godine, povijest se ponavlja...
Sada već gotovo tradicionalno, prva nedjelja u mjesecu kolovozu, svake godine, namjenjena je za sastajanje članova raseljenih obitelji koje svoje korjenje vuku iz sela Barunčići, Pajići, Pandže, Antunovići, Rajiči,..., a koja sela pripadaju rimokatoličkoj župi Solakova Kula, koja se nalazi u R BiH, u predjelu između Jablaničkog i Ramskog jezera.
Ovo okupljanje zaživilo je na inicijativu svećenika Ilije Miškića - Antunovića, koji i sam potječe iz iste župe, a koji danas svoju svećeničku dužnost, obnaša kao župnik u malom hrvatskom selu Kandija, u blizini Bugojna u R BiH. Sa okupljanjem se počelo 2002. godine.
Cilj održavanja ovakvih skupova je posjet rodnom kraju, i barem na kratko okupljanje i druženje ljudi koji su nekad živjeli zajedno a sada se gotovo više i ne viđaju. Iseljavanje je prvenstveno potaknuto novim standardima života , a „točku na i „, stavio je nedavni rat u R BiH i protjerivanje hrvata s tog područja. Također, cilj je pokazati i mlađim naraštajima, gdje su živjeli njihovi preci, zapaliti svijeću na njihovim grobovima i pomoliti se za njihove duše. Mišljenja sam da je cilj okupljanja u potpunosti pogođen.
Okupljanje se odvija na taj način što se u prijepodnevnim satima služe svete mise na grobljima u Pajičima, Pandžama i Rajičima, a potom se sav prispjeli narod okuplja na „Pajičkom Studencu“, gdje se druže, pričaju, sjećaju „starih vremena“, ručaju, pjevaju,…
Kako i naš čajo Paško Barunčić – mali, potječe iz tih krajeva, točnije iz zaseoka Barunčići, koji pripada selu Pajićima, i on je dana 03. kolovoza 2008. godine iz Ivankova, krenuo u rodni kraj. Društvo su mu pravili sin, snaha i dvije unukice. A u Pajićima su im se priključili i čajina kćerka sa suprugom i dvije kćeri.
Prije prelaska visećeg mosta preko jablaničkog jezera u Ostrošcu, i odlaska „ u brda“, navratilo se u selo Ovčari, nadomak grada Konjica, gdje je posjećena obitelj Ivana i Janje Ivanković. Nakon okrijepe , krenulo se prema Konjicu, a potom Ostrošcu, te kroz Glodnicu, Kostajnicu, Butrović Polje, Parsoviće do Župne crkve „Sv Ilije Proroka“ na Solakovoj kuli,a zatim k cilju putovanja groblju u Pajićima.
Selo Pajići u ovom ratu, sravnjeno je sa zemljom, tako da u istom ne postoji niti jedna kuća s krovom, i jedini čvrsti objekt s krovom jest kapelica na groblju površine cca 4 metra kvadratna. Pomenuta kapelica, obnovljena je 2003. godine, inače ni ona nebi imala krova.
Na groblju u Pajičima okupilo se oko 100-tinjak osoba, koje su nazočile svetoj misi u 11.30 sati, a koju je pod vedrim nebom služio svečenik Slavko Rajič, čiji korijeni također potječu iz Pajića.
Nakon završene svete mise, zapalile su se svijeće na grobovima najmilijih, pomolilo za pokoj njihovih duša, a potom se puteljkom obraslim u korov uspelo do potoka „Pajičkog studenca“. Na studencu su se priključili posjetitelji razrušenih sela Rajiča, Pandža, Antunovića,… tako da je sada broj narastao na oko 200 duša. (muškaraca, žena i djece). Tu su svi posjedali na zemlju ,te u hladovini krošanja bukve , svi zajedno objedovali hranu, koju su ponijeli sa sobom. Prizor kakav je opisan u Bibliji.
Ovaj posjet rodnom kraju, za našeg čaju bio je značajan, jer je i najmlađa unukica Ana ( stara 22 mjeseca ) , posjetila didin rodni kraj, zapalila svijeću na grobu pradjeda Luke i prabake Ivuše, a što su starije unukice to učinile već više puta prijašnjih godina.
Ove godine, zbog neprohodnosti puteva, nije se išlo u Barunčiće, već su isti samo popraćeni pogledima s nasuprotnog pajičkog brda, a kroz koje poglede su ponovno oživjela sjećanja, uspomene na pjesme, priče, događaje i život , kakav se nekad živio u tim „pitomim krajevima“,
Druženje se prekidalo u tim nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, kada su svi prispjeli počeli kretati svojim kućama i obiteljima a što je sve i dragi Bog blagoslovio pravim kratkim ljetnim, pljuskom, kao da je htio i simbolično da na odlasku blagoslovi sve hodočasnike koji su došli na ovogodišnje okupljanje.
To večer, Pajići, Barunčići, Pandže, Rajiči, Antunovići,… opet ostaše sami u iščekivanju slijedećeg susreta, kada će opet ta mjesta, barem na par sati, zaživiti, pjesmom, žamorom, cikom i veseljem.
Kako bi se još jednom izrazila zahvala, inicijatoru ovakvih godišnjih susreta, raseljenih mještana ranije pomenutih sela, velečasnom Iliji MIškiću – Antunoviću, na povratku , svratili smo u njegovu župu Kandija, gdje se doista ima što vidjeti.
U središnjem dijelu, na uzvišenju blista obnovljena župna crkva „Sv.Ilije“, koju je za Ilindan ove godine posvetio kardinal Vinko Puljić. Oko crkve nalazi se prekrasno travnato, pokošeno, cvjetno dvorište, koje se naslanja na župni stan.Tu smo pravo domaćinski pogošćeni od župnika Ilije Miškića, u nazočnosti njegove majke koja već više od dva desetljeća boravi u američkoj državi Kaliforniji.
No sve što je lijepo kratko traje, tako smo nakon svega u samo nedjeljno predvečerje krenuli za Ivankovo, upisavši još jednu lijepu uspomenu na „Posjet rodnim Pajičima 2008. godine“.
čajo Paško Barunčić - mali
|