Tijelo mi ide na živce
Povijest tijela krvava je i bolna. I moje sjećanje čak boli kada se toga sjetim. Pa ipak, bez mesa i kostiju koji me i sada služe, nikada ne bih vidio plava i ljubičasta svijetla, tramvajske žice vezane u prigradske mreže, druge neobične duše u crvenim i zelenim zimskim kaputima, pahuljice snijega. Barem ne ovim očima.
A bilo je ovako. Dogodilo se to jednog jutra 2002. pred jednim ogledalom, bez nekog naročitog i posebnog razloga. Ustao sam iz kreveta da nisam niti znao, da tako kažem, nakon noći za koju bi baš svako, ako bi želio, mogao reći da nije bila nimalo neobična i posebna.
Okruglo lice s nosom, ušima i podočnjacima gledalo me s ogledala. Lijepo, pravilno, produhovljeno, s dva neopisivo duboka oka, ali ipak, jedno obično ljudsko lice i glava za koju se sasvim sigurno može reći…
…da je i ostatak tu ispod. I tada sam shvatio gdje sam i što to znači. Ja sam na ovom svijetu.
Opet sve to uzaludno, sporo kretanje. Sudaranje s drugima, dodir s kvakama, pa govor. O Bože, toliko riječi, a da nitko u stvari ne zna zašto. Odjednom sam bio mrzovoljan i razočaran, a što je bilo najgore od svega… E tu su počinjali problemi. Svim drugima oko mene, a bilo je tu još tijela, koja su se baš kao takva i nosila, nije bilo ništa neobično ili nelagodno. Čak suprotno, bilo im je ništa, na moj užas, sasvim normalno. Sva ta gungula i buka. Kao da je svatko od njih znao zašto je baš nužno, tijelom u bolju budućnost, da se tako izrazim.
Pri svakom nespretnom dodiru govorilo se izvini, ili još gore, oprostite, a gomila očiju naviknuta na odsjaj drugih tijela u očima, gurala bi se u tramvaju i drugdje, kihala, meškoljila se, dizala i spuštala ruke, a netko bi i potiho prdnuo, dok bi ostali prestajali disati i crvenili u licu. I nikome nije bilo niti najmanje smiješno. A sve skupa bilo je urnebesno i divlje za umrijeti od bolova u trbuhu. I svemir je, koliko se sjećam, poplavio od smijeha te vrste. No meni je zapeo u grlu, ko neka knedla s dvije koštice.
I sva ta tijela nabacana u bizarne velegradske kutke i situacije i sva ona ostala tijela iz viceva i šala vremena, išla su na živce. Moje pogotovo. Tada su slike stale, umio sam se i sve je bilo baš kao i danas.
U velikom gradu
dijete odrasta na selu, suši sijeno, čuva krave, tjera kokoške na spavanje navečer, svinje se valjaju u blatu, ajd u svinjac, baba skuvala napoj. muzu se krave, dvaput dnevno. pravo mlijeko. krave i konji po cijele dane pasu na dvorištu. navečer ih se zatvara, pa se iz šternje vadi voda i hamperima lijeva u pojila. piljug (jastreb koji se hrani kokošjim mesom ljeti) je ovog ljeta ostao gladan nad našim dvorištem. Orasi su prepuni plodova, dočekali su jesen, i naslađuju se slikama krvavo svinjskog snijega pod krošnjama. Elektra zimi nikako da održi napon. Deda i baba uz svijeće traže oruđa za kominjanje. Kukuruz pršti, pa grah, u podneblju stola na kom baba mijesi kruh stari roman o Crnom Roku i par izdanja AlanForda iz sedamdesetineke. Snijeg je zauzdao sve i oslobodio sve radosti. U proljeće će na voćnjacima ispod mlina narasti kukurijeci, a nakraju zumbuli, pa jorgovani. Voće ne brojim jer ga nitko ne uzima za ozbiljno. Krava nam je pobjegla u djetelinu jedne večeri, napuhnula se ko led zeppelin i crkla. Milovao sam je onako mrtvu po ogromnom trbuhu. Tu noć sam snatrio kako bi bilo živjeti u velikom gradu. Sutradan smo išli u vinograd.
13.09.2006. u 00:39 15 komentara print # ^