Mojoj Babi
Ima u mojoj glavi jedna baba koja moli za tuđu sreću. Nema imena, a ni prezime nema. Ona je samo baba, ali ipak sasvim posebna, skoro pa vrhunaravna. Baba svih baba, moglo bi se reći. Ta svojevrsna Pra-Baba je dakle jedinstvena jer ona ne moli besplatno, već po narudžbi, i to za pare. Pa ako vam Svemir nije dovoljno širok, i zaboravili ste već kako se od zloće radi dobro, ima ko zna. Samo, moja Baba, po nekoj mojoj dugogodišnjoj računici, Očenaše naplaćuje.
Srećom, ili nesrećom može se reći, posla ima; duše dolaze i izdaleka i izbliza, a priča uvijek skoro pa ista. Ja radim, Baba povazdan sjedi i čeka. Prazne oči, nastranu grimasu, bilo kakav izraz ropstva na nečijem licu i držanju. Što ja više razmišljam, duži je red pred Babinim nogama. Odnikud i odjednom, mimo svakog kaznenog zakona i cestoredarstvenog propisa, neka mršava ruka gurne smotku para u babinu terluku, a starica krišom popravi rubac, sagne se do usana nesretne duše i šapne:
Reci babi...
Drugi čin antilitanije počinje: Slušanje
Ovaj priča, Baba sluša. I nikad ne odvrne pogled. Dok nesretnik hropće epilog svoje zemaljske tuge na njeno uho, Baba je nepomična i mirna, jedva da čujno diše. Meni se često učini da pomalo i glumi jer se svako tolko prigne, pa kao slučajno namjesti terluku s parama. Nije sto posto, Babine mote već znam, pa iz znatiželje više gledam lice tužne duše. Kad riječi zgasnu svi šutimo i nešto kao duboko mislimo. Priča je uvijek jako tužna, a ja se trudim bit jako ravnodušan jer mi je par puta kad sam razmišljao bilo jako mučno. Baba bogme nije ravnodušna. Pitam se kako će sad, znam da zna napravit pitu od bilo čega, al ja ne znam pa se pitam i trljam po licu. Šta mu uopće može reć? I jebote šta si opće to radio kad si mogo pretpostavit šta će bit? I tebi i tvojima!
Treći čin: Sam čin
Tuga tad prisloni uho na babine usne, (ona se teško saginje, il glumi), pa mrmlja nešto na ono uho. Ma ni po minute. Ovaj odlazi sto kila lakši, a Baba se s mukom uspravlja pa ide u sobu-do gdje je se ne vidi i moli. Ja mislim da joj tako i treba kad uzima pare unaprijed, al ona uvijek sluša samo sebe. Aslušamija…očenaškojijesinanebesimasvetiseimetvojezdravomarijomilostipunaslavaocuisinuiduhusvetom Mrlji, skutri i trvi. Uglavnom... gonja đavla za sitne pare. Sve sami problemi, i to takvi da više ne znaš odakle bi se bacio..
No život moje Babe ima i drugu stranu kao i sve lijepe priče. Kad navrati naime duh teže kategorije, anđeo na rubu, ajmo reć, a zbog nečeg se babi svidi, e tad je terluka prazna. Pare odjednom nisu važne, je li Bako? Nije često, al i to se desi.
Na meni npr. Baba trenira besplatno otkad se sjećam. Odavno.. još otprije mamine utrobe. Sušilo se sijeno na sto raznih fela, ovako i onako, pa opet ovako, promijenilo deset fratara, tri valute i poklalo svinja za Božić, a Baba i dalje moli. I što ona više moli, to se ja više pravim da nje nema. Nisam joj se nikad ni nasmiješio. Htio jesam, al nisam. A ona molilimoli. I to ne samo popularne crkvene klasike, već stvari koje od nikog nigdje ne možeš čuti. Ima Baba repertoar, uvijek izvuče „baš pravu pjesmu za mene“ ne bi li me takla.
R.E.M. faza:
- Svak normalan voli slano, samo ti si sinko zaboravio koliko si normalan - bubne me njen glas u po jedne noći. U sobi muk. Šta ti sad to znači Baba, a zvuči mi poznato za poludit. Pa prevodim: ..sol je život, normalno je da svak voli slano. Samo ja uvijek zasolim troduplo. O ljutom, slatkom i .. da ne govorim. Poslije mi bude zlo, al se glad uvijek ponavlja po nekom drevnom, nepobjedivom neredu. Toliko uporno i točno da onda umišljam da sam proklet, il u najmanju ruku lud. I onda mi odjenom sine. Pa ti Baba.. znaš da oduvijek sumnjam da sam normalan!!
Tepam joj od sreće: Volim te nesrećo stara! Smijem se. I ona se smije. Šume i klanci plaču od smijeha. Načas me trgne lavež noćnog psa iz obližnje ulice. ..svak normalan voli slano, samo ti si sinko zaboravio KOLIKO... Strašna je. Svemir je odjednom drugačiji. SVAČIJI!! Osjećam koliko smo živi. Al se pravim da nisam. Ljuti smo kad smo živi, to je naša igra.
Urlam, tobože prijetim – uzest ću ti sve terluke i pare, i kupit plastične papuče za 12 kuna! U najvećem Metrou na Zemlji!! Pa nek ti ISS poslje našiša vune za nove!!! – derem se razbuđen.
Ne vjeruje. Smije se i vrti glavom. Nema pojma šta je Metro, ali neće reć, mila babuška. Malo ju je strah. Ja se ne predajem, sad sam već polulud. Četri su sata ujutro, kruh je već pred dućanima.
Gađam nisko: - Za svaku šušu moliš samo za dida ništa? Je li baba?? Pa ko je gulio ovce da ti nogama bude lijepo, ISUS il did??? Ma koliko si samo para zaradila na tuđoj nesreći, gulikožo????
Ona se smije, al vrti glavom, pogodilo ju ovo s didom, žensko je. Osmjeh se iskrivi u podsmjeh, a iz zaleđenih bora mog Anđela grune bijes i upozorenje:
- E na tvojoj đavle, nisam ni dinara! PROKLETINJO LJUDSKA!!! (Ona uvijek sve računa u dinarima jer je did umro taman kad smo pokopali i dinar).
Par godina poslije
Nije prošla godina, ma ni dvije, al lijepe ko Baba i ja zajedno, a u meni uzavrelo ono sijeno, i popovi, i one strane valute, i jebiga. Jedne noći, dok je spavala, odšuljam se u onu sobu gdje moli, i koju nikad nisam vidio jer sam znao da mi tamo nije mjesto. Nekako sam, ispod hladne kvake, provuko nabreklo srce kroz sićušnu rupu za ključ i ušao.
U san-sobu svakog odraslog muškarca.
U sobi toliko novaca da bi ih se godinama moralo brižno slagat od dna crvenkastog tepiha s idealnim uzorkom za trku autićima, do plafona obučenog u brodski pod. Između dva dječja kreveta, dva dječja radna stola, dva dječja ormara i komode s antiknim Sanyo TV-om da ostane mjesta za molitvu jedne prosječno pokretne babe. I kinderbeta koji je stenjao usred dva kvadrata starih, njemačkih maraka, složenih malo iznad stranica.
Moja rodna soba. Prutići hrastovog parketa, na njemu vlasi najdražeg tepiha, prepuzani, pretrčani, na nebu crvenkasta jelovina brodskog plafona, s crnim godovima, gledani i snivani kroz tisuću godina svojih i tuđih dječjih života sa strahopoštovanjem, koje osjećam u svakoj šumi.
Soba u kojoj je Baba sve te godine molila i trpala pare bila je soba u kojoj sam odrastao.
Samo nakrcana s tolko para, da sve puteve u Rimskom Carstvu mogu obložit hrastovim parketom, i njima nahranit sve generacije drvagladnih mrava, i njima sve generacije civilizacije mravojeda.
Išuljao sam se pazeći da škripa vrata ne probudi Babu. Sutradan sam bio veseo, šetam i pjevkam po kući neke davne pjesme O. Mandića i Abbe kojih sam se sjetio u noći nakon posjeta zabranjenoj sobi. Baba je sjedila u dnevnoj sobi, poslovično narogušena. Mislima u sivim. Šta je Baba, rekoh, izgledaš ko da su ti sve lađe potonule…
Baba se okrene prema meni, namjerno, cijela, namjesti se i gleda u me, šuti…
Sinko moj, ti si sinoć bio tamo. Trebala sam ti možd reć i prije. Ja sam stara i neću još dugo. Mnoge su nevolje, moje i tuđe prošle kroz mene i moje zime. A svake je hladnije. Moj je ćaća, tvoj pradid, umro zbog mene i ja ga nikad neću prežalit. A ja sam danas više on nego što je on ikada bio. I dida sam ti otjerala u grob. On je jadan bio dobar, znao je s drvom, i oko kuće, al opet, i sam znaš kolko smo para u kuću morali utucat nakon njegove smrti. Tvoj ćaća, moj sin nije poživio ni dva dana nakon poroda, vidio si u kolijevci koju ti je did napravio kolko sam ga žalila u dugim pokorama. I slagala tuđu sriću da stane u tvoj život. Sinko moj i srećo, svima kojima sam pomogla sam lagala, a tebi neću više.
Mi smo prokleta porodica, takvi smo odgajani. Svako je kolino nesreću samo pribrajalo, tvrdoglavo i inatno.
Puno sam lagala da pomognem tuđem svitu, a čemu? Mnogi su od mene otišli mirniji i umrli par godina poslije, u dobrim godinama, što prirodnom, što nasilnom smrću. Zato bi ja sad sinko, rekla šta nas ide, pa ti mene otprati u mirnu smrt, svoju Babu koja je uvijek molila nad tobom. Znaćeš ti to...
Rekao sam nešto nesuvislo, u šoku, složio sam se čini mi se, nešto je bilo, znam da nisam protuslovio.
Par sam tjedana jeo hrenovke i kupovao salamu, nisam više kuhao. Jesam jednom grah, i to 4 puna sata iščekujući da mi dođe u kuhinju ko prije. Al samo je ležala na krevetu. Par dana poslije sam vidio da ga je jela iako se prekuhao. Umrla je nekoliko dana nakon skroz prirodnom smrću. Svi ljudi na sprovodu su bili pristojno obučeni, u dugim redovima, s odrezanim cvijećem koje je mrzila. Plakao sam u toj mirisnoj gomili, padala je kiša.