„Dragi tata, žao mi je što se desilo to baš sada, ali na neki način mi je i drago što si otišao, daleko si nadišao ovu zemlju u kojoj živimo. Ovdje nije bilo ništa za tebe. Ne čitam ništa što pišu o tebi, jer znam da se nisi htio ubiti. Cijeli život su mi ljudi govorili da sam narkomanka, da se drogiram i gdje god da odem govore mi da sam ušlagirana, ali ja nikada nisam tebe krivila za to. Uvijek sam ti se divila tata, jer si bio iskren, a i kad si lagao nitko ti nije vjerovao, ali bi ti popustili, jer si se jako trudio izvući. Svi su jako tužni, meni vjerojatno još nije ni došlo do glave da te nema, i da me više nećeš staviti na kuhinjski stol i zaprijetiti mi da ćeš napraviti njoke od mene.

Žao mi je samo što se nismo uspjeli upoznati dovoljno. Nikad nisam s tobom mogla puno pričati o nekim stvarima koje su me mučile, ali na neki način mi je i to bilo u redu, jer se nisam osjećala kao da ćeš me osuđivati. Uvijek si mi bio poput velikog brata, ja sam se za tebe brinula više nego ti za mene, kvragu, ti si mene žicao novce :) Ti si bio jedini koji mi je došao na 17. rođendan, i jeli smo onaj tiramisu koji se raspao i izgledao k`o bljuzga. Nitko drugi nije mogao doći. Nećeš vjerovati, satu koji si mi poklonio za rođendan je riknula baterija baš u nedjelju, kada si i ti otišao.

Nedostajat će mi neke sitnice koje si radio da iživciraš mamu. Kad bi sjedili za ručkom uvijek si pričao o nekim gadostima, i mama bi se uvijek naljutila i to će mi jako faliti. Ili kada bi iz čista mira ušao u dnevni boravak s hlačama dignutim do vrata, nekako se iskrivio i napravio glupu facu i plesao dok te svi ne bi potjerali natrag u sobu jer si bio dosadan. Baš si bio glup i djetinjast. Jučer nam je poštar donio telegrame. Plakao je. Vidiš tata i drugi ljudi te vole. Vidiš da sam bila u pravu kad sam rekla da nisi beskoristan. Ti si uvijek bio velik dio mene. I sad kad te nema, imam osjećaj kao da si mi iščupao srce, prožvakao ga, pljunuo, zgazio i bacio mi mali komadić natrag.

Ti si bio jedini koji je vjerovao da ću ja nešto postići u životu. Uvijek si rekao da bi bila super glumica, ili organizatorica, tjerao si me da objavim i onu knjigu koju smo počeli pisati, a ja sam ti rekla da si glup. A vidi tata. Nisam ništa napravila. Četiri milijuna ljudi me mrzi. I ja sam kriva za to. Oprosti što nikada nisam bila ono što si ti htio da ja budem. Jednostavno nisam dovoljno talentirana za sve to. Ali istina je, ja jesam odlična glumica. Glumim gotovo cijeli život da mi ne smeta to što ne razgovaramo puno. Stavim tu neku divnu maskicu sa cvjetićima i svima govorim kako mi je super. No, kada dođem doma u sobu, među svoja četiri zida, nemam više kome lagati osim samoj sebi.

Tata, moje lice nije prekriveno cvjetićima, nego crnom, razmazanom maskarom. Iskreno, najrađe bi skupa s tobom otišla sada, jer gdje god da jesi dobro ti je. Ali ne mogu, zbog mame. Nedavno si ti izgubio svoga tatu. Vidiš koja nas je sudbina zadesila. Ti i ja smo bili njegovi miljenici, hvala Bogu da si ga nadživio, inače bi imali dva odjednom. Nekako ne mogu vjerovati da si mrtav, sve dok ne pročitam negdje i pomislim si... `nemoguće`, kao da svi mogu biti mrtvi osim tebe.

Što se desilo tata? Ti si pobjeđivao život. Zašto si mu pustio da pobjedi? Što ću ja sada, tebe su svi voljeli, i zbog tebe su neki i mene voljeli. A sada me samo sažalijevaju. U zadnjih par dana sam dobila više poziva nego ikad u životu, osjećala sam se kao da ljudima ustvari stalo do toga kako je meni. Ali ne znaju oni tata. Nikad mi nije bilo krivo što se ne družimo više, što nikada nismo izašli van zajedno, što nisi nikada sudjelovao u nekim događanjima u kojima sam ja bila, jer si bio takav, a sad kad gledam slike i videe, kao da si još živ. Nije mi jasno što se događa, zašto svi pričaju o tebi kao bivšem. Pa još si tu, fizički. Znaš tata, kada te kremiraju, neće nam dati tvoj pepeo. A tvoj život se uvijek svodio oko pepela. Stalno ti je padao po podu i tepihu i mama je bila jako ljuta zbog toga. Sad bi najrađe uzela tvoj pepeo i pojela ga, tako da znam da ćeš uvijek biti s nama.

Ne mogu si ni zamisliti život u skoroj budućnosti. Morat ću dušu prodati da preživim.
Zamisli kako je baki, prvo suprug pa sin. Imam osjećaj da će ona umrijeti od tuge. Da nema Denisa i mame sada tu, ne znam što bi si napravila. Ne mogu ni piti ni jesti. Sve me podsjeća na tebe. Nema veze tata, svi umiru. I kad upoznaš osobu do koje ti je stalo moraš biti svijestan da će umrijeti. Zato tata... Vidimo se uskoro...“