| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
NASTUPI
10.11.12. - "Habana club" Green gold, Radnička cesta, 23 h
14.11.12. - šator, Trg bana Jelačića, 20.30 h
16.11.12. – Ex kinoteka, Kordunska 1, 20.30 h
17.11.12. - "Habana club" Green gold, Radnička cesta, 23 h
Članovi benda
Goran
091 / 567 98 39
Danko
098 / 380 069
Profesor
Dani
Saša
Naši dragi prijatelji, koji često zasviraju sa nama i na tome im velika hvala
Robi
Hrvoje Rupčić - Cacique
Zdravko Tabain - Barba
Mladen Ilić - Mlacka
Tomica Rukljić
Glazbenici koji su nastupali sa nama
Marijan Zagajšak
Spomenko Gazda
Igor Štimac
Nešto više i važnije
CAIMANI na internetu
Caimani na My space
HUMANITARNI KONCERT U "TVORNICI"
Tko je udruga SMA.T
SMA.T-ovci - blog
mama-mami o koncertu
LINKOVI PLESA I GLAZBE
Salsa klubovi i centri
Zagreb
PC Salsa
SalsaCroatia
CroSalsaFestival
LosMamberos
PK Elite
Salsazona
PC Ritam
Las Bailadoras de Salsoteca
Boogaloo - salsa
Havana club - Zagreb
Bailecubano
Fever
Pula
Art-dance Pula
Rijeka
Plesni centar Salsero - RI
Slovenija
Caliente- Ljubljana
Sabor cubano - SLO
Plesna škola "Rolly" - SLO
SalsaSlovenija
Budući naraštaji plesa
Plesni studio Pegaz
Kolege
Cubismo
Caimán Verde
1001. lice
- 21:09 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Poslje ću vam objasniti zašto ovakav naslov. Prvo ... kako je bilo u Rogaškoj. Prvoklasno. Ono što takav skup treba donijeti desilo se na našem nastupu – primijeniti naučeno, ponoviti poznato na živu glazbu. Svega je tu bilo i ne bi u analizu „razina“. To nije naš fah, ali ono što jest ... hablemos de mismo idioma – istim jezikom. Mi tonovima, publika pokretom ... i kad si na stage-u, izgleda fenomenalno. Vidjeli smo pun podij svirali mi cha-chu, son, cumbiu, bombu, bolero ... I nismo vidjeli puno „bolnih izraza lica“ kad netko nekome stane na noge. :-) Više je bilo onih koji su se borili sa pronalaskom kisika ... no, ne zato što ga nije bilo (hm, nije ga bilo ni suviše), nego ... slabo se vježba, šeta po prirodi, pa su pljućica ... u „ne-baš“ stanju. :-) Cjelokupnom dojmu su još više pridonjele „školice“ – ono, svi-tu-gedrr, ol-tu-gedrr. U tome je prednjačio jedan od instruktora, Jose Agustin Garcia Trujillo. Povukao je za sobom svakoga tko je imao imalo želje probati. A po faci mu se vidjelo da to čini s guštom. I kud bolje nagrade onome tko izvodi tu glazbu. Imali smo i slavljenike – njih četvero. Ne znam kako se zovu, no striček je iz Slovenije, a teta iz Havane. Sa njima i dvoje djece ... ali koja su još uvijek kod „mame u buši“, kako bi rekao moj najmlađi sin. Kad smo skužili da je teti, u najmanju ruku, teško, a i povodom njihovog vjenčanja, nježnjikavo smo zasvirali „Besame mucho“. I nismo pogodili. Oni bi salsu. 'Ajd, kad baš hoće. I gle sad – teta sa dvoje djece u sebi, na malo prostora, ograničenim pokretima ... čaga na „El cuarto de Tula“. Kako treba, ali i kako može. Je, je, je, znam, rođena je tamo ... i sve što s time ide, ali to je bila prilika vidjeti nešto ... što se i ne može vidjeti često. Nekoga iz onog podneblja, tko nije instruktor i pleše kako je naučio od malih nogu. Imali smo i susret 3 države – Slovenija, Srbija i Hrvatska. Hrvatska delegacija je bila u jakoj postavi – DJ Ricky, Tajana, Robi, Nataša, Mamberosi ... (ispričavam se onome koga sam zaboravio), naše slovenske prijatelje vidimo često (bilo u Sloveniji, bilo u Hrvatskoj), no prvi put smo se susreli sa beogradskom plesnom scenom, tj. njihovim predstavnicima. Nadam se da su Sanja i Nemanja proveli lijepu plesnu večer na našoj svirci. Uostalom, očekujemo da će nam na neki način javiti. :-) Čuli smo o njihovim salsa-partyima ... ta scena je u vrtoglavom usponu. Ono, na čemu nismo mogli ostati, je noćni party u bazenu. Joj ... hm-hm ... opasno zvuči. Samo ... ma budemo vidjeli ... pred kraj godine :-)) Eto. Zašto ovakav naslov posta? 1001. lice našeg prijatelja Robija smo upoznali upravo na ovoj svirci. Na neki način, ali samo mali dio onoga što smo mi upoznali, možete pročitati u njegovim najnovijim postovima, no ... ovo 1001. lice ... ne da se opisati. Mora se doživjeti. Jučer smo bili u jako velikim problemima – morali smo surađivati sa momkom na tonskom pultu koji i nema prevelikog iskustva, a, čini mi se, nikakvog iskustva u ozvučavanju bendova, a kad je to još akustični bend ... Za usporedbu – za naš nastup u Supetru na Braču, ton-majstor je povukao opremu iz Poreča da bi nas mogao ozvučiti kako spada, jer je znao da to nije jednostavno i znao je što za takav sastav treba imati. On bi to učinio za bilo koga, jer tako radi svoj posao i zna što glazbenici trebaju. Bez veze je opisivati sve naše jučerašnje probleme. Dovoljno je reći da smo bili na granici prekida svirke dok se ne riješi tehnička strana. Robi je ponudio pomoć na tonskoj probi. Pošto se radi o nekome koji nas itekako poznaje, koji zna kako trebamo zvučati, koji poznaje sve naše dobre i loše strane ... zamolili smo ga da sugerira toncu na tonskoj probi što napraviti, budući da to nitko od nas ne može kad smo svi na bini. No ... to nije bio kraj njegove misije. Prvi set je bilo sve savršeno (obzirom na akustiku dvorane), no drugi set ... kao da je netko namjerno sve poremetio. Rezultat: cijeli se bend ravnao jedino po Teronu i njegovoj violini, jer niti jednog drugog instrumenta niti glasa u monitorima nije bilo. Sve je odsvirano napamet, gledajući što tko radi na svom instrumentu, a ne slušajući što tko svira na svom instrumentu. Bili smo na rubu ... i eto Robija. Samoinicijativno. Letio je između nas i tonskog pulta pokušavajući bilo što. Čovjek je, siguran sam, platio svoje vrijeme na ovom festivalu, ili barem došao na njega sasvim drugim ciljem ... a skoro cijelu večer je proveo pomagajući ton-majstoru da tijekom nastupa ukloni probleme. Samo da sve uspije, da party ide, da ne bude prekida. Priznajem, a mislim da to mogu reći i drugi dečki iz Benda, njegovo 1001. lice je smirivalo tenzije, dalo nam ... poticaj da nitko u publici ne primjeti u kakvim smo ... nečemu. I uspio je u 3. setu. Jesu glasnice otišle, malo, u ... Honduras, jesu ruke boljele (kraj sve one akustike dvorane), ali priveli smo svirku kraju na najbolji mogući način. I zajedno s njim proslavili što se nije desio potpuni potop ... ne našom krivnjom. Bez njega ... ne bi bilo prvog dijela posta. Robi, jedno iskreno i veliko hvala. :-)) I mislimo da ti netko nešto duguje. |