ponedjeljak, 19.10.2009.
8. kolovoz., Tjentište, Cetinje
Sobu ostavljamo kakvu smo je zatekli, i odlazimo na jutarnji mezet u zalogajnicu Uranak. Nakon kavice i cigare, kobasice i ćevapčići doći će nam kao šamar kožnim opasačem. Postmesna mutavost nas nije pustila do kasnog popodneva.Sjedamo u kola i pičimo za Montenegro. Pičenje treba uvjetno shvatiti jer je ono na ovakvim cestama virtualno nemoguće. Tek iza Foče počinje pravi seks.
Ali prije toga, moramo obaviti malu ekskurziju koju nam Nova Hrvatska Desnica nikad neće oprostiti. Skrećemo za Tjentište, ugledno selo bivše države, u kojem se nalazi spomenik palim borcima na Sutjesci. Doći do Tjentišta nije nimalo lagan zadatak, budući da se cesta sve više sužava i vijuga. Mimoilaženje u uskim krivinama nije toliki problem, barem dok se ne pojavi kamion ili autobus. A onda, malo rikverc, malo naprijed, malo dogovora, pokoja rupa pokraj puta i može se dalje.
Eh, da! Retrospektiva. Osnovna škola. Sat prirode i Društva. Nastavnica Janja Matić. Datumi sjednica AVNOJ-a, ZAVNOH-a, znaš? PET!, ne znaš? JEDAN! To će u kasnijem životu kod mene izazivati kronične zaplitaje crijeva na spomen partizanske toponimije. Tjentište? Sutjeska? Kozara? Ostavite me na miru, vi partizanske vukojebine što dom ste spomenika, ovaca i brđana medvjedoždera!
I eto me sad ovdje, u Tjentištu, čije ime je do prije dvadeset godina bilo poveznica s nedovoljan jedan i probleme s probavom.
Spomenik je zapravo monumentalna kamenčina od svojih pet-šest metara visine, podignuta u nigdjezemskoj nadomak sela, razdijeljena na dvoje i obrađena tako da prikazuje uglata i zgrčena lica poginulih vojnika. Na spomen ploči na početku uspona piše kratko i jasno:“ Ovdje počiva 3301 borac sa Sutjeske“. Nema nikakvih imena, niti datuma.
Sudeći po tablama automobila koji se okupljaju u jedinom bircu pokraj ceste, onih koji nisu zaboravili ima iz svih krajeva bivše države. Vidjeli smo sijaset srpskih, dvije –tri slovenske, bosanskih čak i makedonskih tabli. Hrvatskih, kako je i za očekivati, vidjeti nije, jer očito da većina naših zemljaka nije preboljela one iste kronične zaplitaje crijeva na spomen bliže prošlosti. Ipak su naša crijeva oduvijek bila europska, a naše govno pogotovo, jer kad biste ga dali na analizu ne biste u njemu našli ostataka bureka, pita, ili ćevapa, već samo sočnih ajngemahteca i kajzeršmarnova.
Šćepan Polje i njegovih dvadesetak kilometara zračne linije za koje nam je trebalo sat i pol vremena pamtit ćemo dok smo živi. Slika govori više od riječi. Postoji čak i znak za ograničenje, ali nisam siguran kome to pomaže. Blizina granice na Balkanu automatski znači nepregledna brda, loše ceste i sumrak civilizacije. Nakon prolaza jednosmjernog mosta bez semafora, prema sustavu znakova naučenim u BiH, domogosmo se Crne Gore.
Biti glupi turista u Crnoj Gori ima svoje prednosti. Kad vas oduševi eonima nedirnut krajolik koji naprosto oduzima dah, zaboravljate na dinaroidni sustav vrijednosti kakav je ovdje na snazi, Nikolaidisov crijevoboljni opus, a ponajviše na stanje zemlje iz koje ste otišli. Biti glupi turista danas uopće nije u trendu, iako bi nekima dobro došlo. Danas, da bi koliko-toliko išao u korak s okolinom, moraš znati pošteno opsovati u cilju održavanja svijesti čistom. Ali, u ovim planinama, čvrsto odlučujem da danas u meni neće biti mržnje. Zapamtit ću uglove svakog kamena koji mi se učini nepravilnim, i ako bog da stati i zapišati kakav obližnji grm pokraj puta, a onda uz cigaretu, ispunjen božjim blaženstvom zuriti u bistro plavo Pivsko jezero. Hoću da me boli kita jednako kako boli zagorenog brkatog Čeha na jadranskoj plaži koji zamišlja da je u božjem raju, iako se desetak metara dalje izlijeva gradska kanalizacija. Trenutno biram ono što želim vidjeti, a kanalizacija definitvno nije to.
Ovdje su obronci Durmitora, divlje gudure i litice koje okomito iz utrobe zemlje rastu u zrak, ravno do oblaka, a ponegdje se svijaju oko cesta tvoreći kratke tunele. Bilo gdje da se okreneš, samo zrak, čist, sočan, vlažan, golemo sivilo kamenja, bujajuće zelenilo koje izvlači nikotinski kal iz pluća, i vjetrom raznošena tišina. U strahu da ne poremetim ravnotežu, grm nisam zapišao, a većinu fotografija snimio svojim organskim velepamtilom koje je bolji aparat od bilokakvog Canona ili Olympusa.
Kilometrima dalje, planine postaju brežuljci, usred kojih se nasadio grad Nikšić. Jedva čekam da vidim grad čije me pivo toliko puta oduševilo.
Čim smo se dokopali predgrađa Nikšića sjetili smo se one stare izreke da putovanje razbija predrasude. Bogami, neke i učvršćuje. Šta je to u što smo došli? Lijenost? Nemar? Ono crnogorsko „sjutra“, prepričavano u vicevima? Nemamo mi ništa protiv loših semafora, koje znake života daje kao viseći ljenjivac u zoru, smeće po cesti je također lako preboljivo, pa čak i bezglavi pješaci. Rupetine na cesti u samom centru ipak nisu. Polovica glavne džade, zapravo blatište s mumificiranim mamutima koja samo čeka dan kad će ga snimiti ekipa National Geographica, također nije simpatična. Prevaliti tolike kilometre da bismo nestali u nekakvoj katranskoj jami u Nikšiću, bila bi glupost dostojna Darwinove nagrade! Znam da se nedjeljom ne radi, ali što misle ovi Nikšićani? Da i smrt spava nedjeljom, kao i oni?
Na jednosmjerne mostove bez semafora smo se već navikli.
Žive glave bježimo iz Nikšića, pitoresknog mjestašca, štono riječ. U vožnji dogovaramo smještaj u Cetinju s vlasnicom Montenegro Hostela, koju ćemo kasnije i upoznati. Nekoliko desetaka kilometara južnije, nekoliko stotina fotografija poslije i eto nas u Cetinju. Silazimo u mjesto da nađemo Balšića Pazar be be. Pitamo prvog čovjeka kojeg sretnemo, a on nam odgovori čistim purgerskim naglaskom. Zagrepčanac usred Cetinja? Putnicima se čak i minijaturno Cetinje može učiniti veliko poput Sarajeva.
Ono što nismo dobili u Nikšiću dobili smo ovdje. Već prvi dojam Cetinja odagnava napetost. Zbog silnih drvoreda cijeli je grad okupan u ljetno zelenilo, automobili voze sporo, ljudi iz njih mašu poznanicima na ulicama, trube sirenama. U cijelom gradu spava neka mediteranska fjaka, okrepljujuća omaglica. Idealno mjesto za sakriti se od vreve na kotorskim ulicama. Apartman nas je ugodno iznenadio. Otvoren tek nedavno, uredan i čist, s brodskim očima na stepenicama, kupaonica s kadom i pomičnom stijenom, dnevna soba s dva topla kreveta i televizorom. Milina! Gazda apartmana srdačan je čovjek, kao i žena koja je radila kao posrednik između njega i nas. Sav taj luksuz plaćamo samo dvadesetak eura. Odlučujemo čistoću apartmana umastiti s našim putničkim znojem pa odlazimo pod tuš (Ne zajedno! Sram vas bilo!), jer želimo vidjeti nešto od Cetinja prije nego padne mrak, svježi i namirisani.
Cetinje je povijesni grad, nastao kao zaklonište crnogorskom vladiki Ivanu I Crnojeviću, koji je iz Žabljaka utekao pred zlim Turcima. Iako je glavni grad Crne Gore Podgorica, čini se da se Cetinje nikad u potpunosti nije odreklo tog statusa. Kako u balkanskim državama ne postoje dva grada koja se međusobno vole, tako je logično naslutiti animozitet između Cetinjaca i Podgoričana, iako tome nismo posvjedočili.
Nedjelja je popodne, pa se narod lijeno gega po korzu, zarezuje stopalima travu oko manastira, gura kolica s djecom, ispija svoja piva, kavice i rakije, zadnji trzaji lagode prije radnog ponedjeljka. No, čini mi se da su ovdje sva popodneva takva. Djeca zuje u autićima po velikom placu ispred utvrde Crnojevića, zujimo i mi, pazeći da nam se ne zabiju u noge. Hodamo jednako kako i vozimo, praveći slalom između dozlaboga usporenog življa , brzajući samo naprijed i naprijed. Prolazimo rezidencije predsjednika Crne Gore, ambasade, stare vile koje su nekad nastavale debele političke glavonje. A kad u petnaestak minuta dođemo do kraja turističke zone, okrećemo se, pa opet udarimo u brzi hod, kao da jurimo na avion. Primjećujem da iako smo izašli iz auta, još uvijek putujemo. Ni bajkovitost Cetinja nam više nije zanimljiva, već se sad osjećamo tijesno. Za sat vremena obišli smo sve stare građevine, parkove i dvorce te zaključili da se ovdje više nema što za vidjeti. U restoranu skrivenom od Korza, častimo se domaćim gastronomskim perverzijama, pilećim batkovima punjenim sirom i tripicama koje su nas učinile tromima kao i većinu šetača na Korzu. Nabubrili od podatnog mesa, bacamo još jedan đir po korzu, a onda se zadovoljni bacamo u krevetac.
