CAffeine

utorak, 27.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI OSAM

Vani je započelo komešanje. Vrata WC-a su se počela klimati, i tako klimajući otplesala su u stranu. Našao sam se izložen pogledima svih prisutnih. Bobi, Miranda, Mare bez jointa, Domi škilji sa svojim ćoravim očima, Rade u tuđoj majici, svi su udarili u smijeh. Cijeli stan se tresao od grohota. S desne strane preko svojih prstiju koji su još držali vrata provirio je ludi, ćelavi i ružni Mrvica sa svojim krezubim smješkom i zakrvavljenim očima. Cijeli stadion se smijao golmanu koji je sam sebi zabio gol. Doslovce, gol.

-E, jesi me zajebao...- rekao sam Mrvici – Svijet je miran dok ti spavaš, majke mi.-

Teško je opisati osjećaj srama koji osjetiš kad te desetak ljudi gleda kako kenjaš. Osjećaš se krivim, iako ni sam ne znaš zašto. Nakon što su se prestali smijati, došla je Miranda, iscjeliteljica u ekipi, zajedno sa svojom jarko crvenom kosom i rinčicom u nosu i donijela mi bocu Cole, koju sam sakrio tako da je nitko ne pronađe.

-Evo ti nešto da te malo ohrabri.-
-Kako si našla moje tajno mjesto?-.
-E, medeni, to ti se zove ženska intuicija.- nasmijala se, isplazila jezik i njime prodrmala rinčicu u nosu. Stvarno je imala jezičinu. –Osim toga, polica na ormaru gdje ti gazda drži tabletiće s pozdravima iz Makarske, ne može se baš nazvati tajnim mjestom.
-Pa mislio sam...jebiga, ono...uklapa se u kolorit.-
-Ej, ajd ne seri.- reče pa se zahihoće poput vragolaste djevojčice.
-Jel to „ne seri“ treba bit neka fora?-
Nagnuo sam dobar gutljaj, i lecnuo se. Gorko kao pivo s viškom alkohola.
-Baa, šta je to unutra?-
-Karamela.-
-Kakva?-
-Južnoamerička.-
-Oooo, ja se izvinjavam….- pa nagnuh još jednom
-Ej, polako, pijanico! Ostavi nešto i žednima Afrike!-
-Pa i ja sam Afrikanac. Vidiš da serem u javnosti!- rekoh, pa nagnem još jednom, i opet se nakostriješih od okusa – A otprije 10 minuta sam i Afrikanac s ljubavnim problemima.-
-Ne seri da ste se opet posvađali!-
-E, aj dosta s tim ne seri! Pokušavam se posrati, a teško je dok mi govoriš da ne serem!-
-Oprosti, evo neću više. I šta ćeš sad?-
-Pa sad ćemo se malo miriti. Kao ti i Bobi.-
-Šta ja i Bobi? Kad smo se to mi svađali?-
-Ono kad je Bobi prije tri mjeseca spavao kod mene nekoliko dana , to se niste svađali?-
-Neeee, to je moj bratić iz Kolumbije došao u posjetu, pa se Bobi morao maknuti negdje jer nismo imali mjesta.-
- Ma ajde! A jel donio i karamele sa sobom?
-Da! Ozbiljno! Ali nismo se svađali!-
-Da, da, ajde, idi sad i uzmi bocu sa sobom. Imam posla, zar ne vidiš?-

Otišla je s eliksirom hrabrosti, a ja sam ostao sjediti usran. Dok sam brisao dupe, dva ili tri puta sjevnuo je blic fotoaparata. Facebook, evo me! Sva sreća pa ga Jasmina još uvijek nije otkrila. Otpor koji je pokazivala prema tuširanju, još je uvijek bio tu, samo se prometnuo u otpor prema trendovima. Tuširanje je nekako pregrizla ali masovno pop-ludilo nikad nije mogla.
Okrenuo sam guzicu prema Bobijevoj kameri i pljesnuo se po njoj nekoliko puta.
-Evo, pa si je stavi na desktop, fotografe!- viknuo sam mu uvredljivo.
Sva ekipa se pomakla u sobu s kompjuterom i rasturala moju s mukom skupljenu kolekciju muzike. Svatko je htio pustiti svoju stvar, ne dopustivši onoj prethodnoj da odsvira do kraja. Ispočetka nje bilo podnošljivo ali ubrzo je postalo iritirajuće. Nije mi se dalo učestvovati u raspravama o muzici pa sam pobjegao u kuhinju da pronađem još koje pivo. Možda mi i nije pasalo, ali što je ostalo drugo za činiti?