CAffeine

četvrtak, 29.06.2006.

Motorhead- Stara Klaonica,11.06.2006

Jebala vas nedjelja! Pored toliko dana u tjednu Lemmy odluči svratiti baš u nedjelju. No, to svejedno nije spriječilo horde dugokosih, ispirsanih, kožnatih stvorova da se sliju u poput mrava pljačkaša u rupu Stare Klaonice. Prvi put sam tamo, i mogu reći da je prostor dušu dao za koncerte bilo kakve vrste. Zapravo je to dvorište Stare Klaonice, starog komunističkog zdanja koje godinama zjapi prazno, uljepšano pocinčanim cijevima, puknutim prozorima i općenito cijevima, ono underground vulgaris, kao iz bolesne mašte detmetalca neandertalca.
E, a Motorhead ko Motorhead, glasno, furiozno, žestoko kao i prije 30 godina. Nema tu neke velike filozofije, jedino što se godine sad stvarno daju primjetiti. Lemmy se zgrbio, izgleda kao da je dobio još bradavica po licu, ali uporno prkosi zubu vremena pa i dalje šmrče svoj speed prije koncerta, i dalje urla kao da ga jaše đavo na motoru, i dalje drnda po Rickenbackeru, i dalje sije pozitinu energiju iz zvučnika velikih ko kuća gdje god se pojavi. Pojebljivi brkati momak iz Walesa, mnogim je pojebljivim momcima u ranoj mladosti, bio i ostao inspiracija kad je u svojoj 14-toj godini pobjegao iz nepreglednih ravnica Walesa u bijeli svijet da se proslavi kao muzičar, a usput da nešto popije i pojebe. Takav je ostao i do danas, hodajući rokenrol zombi koji vječito ponavlja svoj dumdururum na basu, medicinski fenomen, stari hipik, narkomanijak, jebač i ko zna šta još sve ne. No, Lemmy kao Lemmy, o njemu se može napisati čitava knjiga sranja kako je ovo i ono, radio to i to, a meni se sad to stvarno ne da, jer za takve stvari postoji knjižara Algoritam, gdje se za 70 kn može kupiti njegova autobiografija na paperback-izdanju, pa eto ko voli nek izvoli. Ovdje ću ja nešto nasrati o svojoj oralnoj fiksaciji Motorheadom koja eto, još i dandanas traje.
Prvi njihov album koji sam čuo bila je „1916“, a desilo se to neke predratne '91. kad je jedina muzika za koju sam znao bila metal, vrijeme kad sam razbijao svoj djetinji mozak Sepulturom, Deathom, Morbid Angelom, Slayerom, Metallicom. I onda se pojavio taj nesretni Motorhead, i ta devetstošesnajsta, pa su svi gore pobrojani odjednom postali nevažni. I nema mi nikakvog smisla da ja sad tu nešto serem o melodiji, o tekstovima, o tehnici sviranja jer kad je Motorehead u pitanju to je kao da nekom objašnjavate zašto vam se više sviđa slatko od slanog ili zašto više volite crne od plavih.....nakon devetstošesanjste otvorio se pakao i nizali se albumi „Orgasmatron“, „Rock'nRoll“, „Iron Fist“, „Bomber“ i tako unedogled. Sepultura za mene više nije postojala dok „Roots“ nije izišao, Morbid Angel su što se mene tiče mogli poginuti u avionskoj nesreći, a svi neki bendovi čija su imena sva završavala na –tion, -acy i –ary su postali gomila isfrustriranih konja koja snifa mrtve vrane u pljesnivim špajzovima. Napokon se među svim tim crnim zlikovcima koji pjevaju o osveti Sotone rđavim širajzlima u septičkoj jami zla, pojavilo nešto pozitivno sa željom za životom, nešto gdje se govorilo o alkoholu, ženama, seksu i cestama. Cijelo vrijreme dok sam studirao, Lemmy je nestajao, pa se pojavljivao, pa opet nestajao, na nekim tulumima, pojavljivao se na radiju, izronio bi iz dima u nepoznatoj sobi, ali kad bi se pojavio uvijek bi bio dobro došao. Nikad nije dosadio. Baš suprotno, promukli Lemmy bi uvijek legao ko mlijeko, pogotovo kad se događao neki umorni tulum i kad bi se u pola frke svi umorili od izbora muzike nekog pijanog sentimentalnog koji uporno tuli s Balaševićima, Azrama, onda bi neki dobronamjerni pijani uletio sa „De da ja malo“ i igrom slučaja kliknuo na „We Are the Road Crew“, pa da vidiš veselja .E, da „No Sleep 'til Hammersmith“ je jedan od najboljih live albuma svih vremena. Točka. Zakon. I on nema veze s mentalom, a podjednako ga vole noiseri i punkeri i metalci i koraši i svi oni koji vole dobri stari gžžžž. Pankeri vole Motorhead do '81. kad je izišao „Hammersmith“ a metalci sve iza toga, po nekom mom sudu.

Već u pola deset Lemmy je počeo grmiti pa smo jurnuli sa ulaza u raspamećenu dugokosu, zapravo, svakakvokosu svjetinu. Stacionirali smo se negdje u sredini, taman da vidimo Satrianijevog klona na gitari i bubnjara zatrpanog gomilom kojekakvih bačava svih raspona i dimenzija presvučenih kožom neprcane deve (nisam mogao odoliti da to ne napišem, predobra je fora). I naravno, Lemmy s basom u crnoj košulji i nenadjebivi visoko postavljen mikrofon da se vide žile na vratu (al od vrata mu nije puno ostalo). Drndalo se to, bilo je glasno, čista sirova metedrinska energija ludih sedamdesetih, ali ipak ne kao što je Nino pričao da je bilo u Ptuju kad im je zujilo u ušima još petnaestak minuta nakon koncerta. Kadli odjednom, Lemmy ostavlja bas, pali cigaretu, a gitarista uzima akustičnu i počinje mala unplugged seansa. Nije valjda da su desetljeća ludog života smekšale staru pizdu? Bome, istina je, Motorhead definitivno nije brz kao nekad. I onda izvadi usnu hramoniku? Ma, daj nemoj me zajebavat da to Lemmy pokazuje osjećaje? Svašta...I onda se na ekipu srušila režeća „Iron Fist“, i tad sam morao zapogati ,jer su to običaji nalagali. Poslije me je sve boljelo i nisam mogao doći do zraka, ali vrijedilo je. Kad sam imao godina za to, Motorheada nije bilo ni blizu Hrvatske, osim na mom pretpotopnom ITT-kasetofonu. Uredno sam to nadoknadio i na „Ace of Spades“ koja je već dosadila i bogu i ljudima, ali nije nas se zbog toga dalo smetati, pa se kompletna ekipa bacila u šorku ispred stagea. Ispustio sam dušu i tijelo, osjećao sam se izmoždeno, kao da sam pio nekoliko dana i noći uzastopce i stvarno više nisam mogao. Čekao sam We Are The Road Crew. Čekao. I čekao. I čekao....Ali nije došla. Par stvari s novog albuma, i thank-you-good-night. Ma, čekaj, beštijo, oću svoj Road Crew, jebali te svi metalci i pankeri svijeta i kompletna postava Blue Oyster Culta, vraćaj se na stage!Ali staro đubre se nije vratilo. Jebiga, šta je tu je, nije još izbilo ni pola deset, Motorhead je već bio okončan, a nama je samo preostalo da satrveni poganjem odbauljamo kući.....I na povratku skužim Belog i vidim da je pustio brkove. A bio lep i zgodan momak, sjaj i dika hrvatske alternative,a evo ti sad....