CAffeine

četvrtak, 12.01.2006.

Zov Sirene iliti Kako sam preživio Strmac 2005.

Tog sam se jutra probudio kao što se inače probudim isprepadan rikom djece (živim iznad vrtića) što je pod mojim prozorom skupljala ostatke boca i čaša koje su komšije izbacile kroz prozor prošle noći kao posljedice opakih bračnih razmirica."Na mlađima svijet ostaje" rekoh, ugledavši u ogledalu nešto što izgleda kao posljednji preživjeli s otoka Dr. Moreaua . Taj me prizor toliko zaprepastio da sam sasvim zaboravio na jutarnje gajtanje jajaca, koje me je inače činilo mladim i čilim.Na kraju krajeva, tjelovježba ipak usporava starenje, osvježuje duh i čisti tijelo od otrova.O sklekovima nije bilo govora, jer mi je pod bio prljav, štabzauger mi se začepio još prije prošle Nove Godine, a sa partviša su otpale sve dlake.I pošto sam već izgubio previše vremena, izašao sam iz brloga odnosno sobe da bi pronašao nešto za jelo, kakav komadić šunke u ovitku ili otvoreni mesni doručak.Ništa od toga nisam našao." U nove radne pobjede" rekoh sebi i smjelo krenem u pohod u menzu ne bi li napunio želudac svježim plodovima svinje.Plodovi mora nisu nikako dolazili u obzir, jer je more prljavo.
I tada, dok sam se vukao prema menzi, kao šaka u oko, zazvoni mobilni uređaj a s druge strane vrlo dobro poznat glas.Umjesto Bond, James Bond, predstavio mi se kao Velimir pl. Uskočki.Knedla mi je zapela u grlu.Bio je to potomak loze plemenitaša koje povijest svrstava rame uz rame sa poznatim velikanima kao što su Kulin-ban, car Lazar i carica Milica te Branko Nađvinski.Rečeni je poznat po mnogim stvarima. Između ostalog kao inžinjer drvne tehnologije te još važnije, kao suosnivač te tajnik MND-Berlin, nogometnog sastava koji bi bez pomoći aparata za gašenje požara (bok Kusa!) ugasio 11 vatrenih
"Kojim dobrom"-zapitah ga
"Imam važan zadatak za tebe.I ne smiješ zajebat'"-bio je otvoren kao i uvijek
Govno mi se stislo u guzici.S osobom ovakvog kalibra nije bilo šale.
"Ti kao jedan od rijetkih koji su preživjeli taj koban vikend Ultimate Disaster X, moraš svijetu obznaniti ono što si vidio i čuo, i osjetio na svojoj koži"
U tom trenutku bacih pogled na svoju kožu. Osim par ožiljaka od stršljena, brazilskih pčela ubojica i još nepoznate vrste albanskih nosoroga bila je čista kao suza.
"Ali budi oprezan!Veliki Brat nas promatra!Cenzura je neminovna!I zapamti riječi bivšeg športskog direktora Marijana Gmajnića-Tapyja:Đesti bio kad sam ja bio!"
I eto, zaputih se kući u nedoumici, zaobilazeći raspomamljene čopore fanova poznatog showa Hrvatski Idiot.Trebalo je biti brz, expeditivan i oštrouman. Sve ono što ja nisam bio.

Iako mi je Ultimate Disaster X ostao duboko zakopan u podsvijesti još sam se svega jasno sjećao.Jedino mi nikako nije bilo jasno kako svim sudionicima te velebne manifestacije strašno poraste tolerancija na meso i alkohol, i to je ono čemu se čudim posljednje četiri godine, koliko prisusutvujem ovom događaju.
Kad smo se pojavili Sale i ja, teren je već bio pripremljen, svim članovima i odličnicima duhovi su titrali a dipl. ing. Josip Kovačić se psihički i fizički pripremao za počasni govor.
Poslije prvog makrobiotičkog obroka, punih želudaca i prazne glave prionuli smo na mentalno zahtjevan posao.Posjedali smo oko dugačke metalne šipke pobodene u zemlju, čija će se namjena kasnije rasvjetliti.Sve je počelo sa dizanjem barjaka MND-Berlin, popraćeno sa milozvucima Carmine Burane, izvedena umrtvo od strane Njemačkog Filharmonijskog orkestra.Opći haos i veselje ispunili su dvoranu.
Dipl. Ing. Josip Kovačić argumentirano je pričao o prilikama u društvu i šire, osvrnuo se na trenutnu geopolitičku situaciju u Hrvatskoj jer je kao akademski građanin širokog pogleda na svijet vrlo dobro razumio događaje koji su nas sputavali.Prisjetio se lika i djela poznatog revolucionara, pronalazača čepova za guzicu i doktora za pretilost, Mao Zedonga, obećavao brda i doline, i govor završio prigodnom rečenicom "Dolje rad, živjele donacije"... Kompletan govor je dostupan na stranici MND-Berlin, pa onaj koga zanima može pročitati.Autor ovih redaka sjeća se samo okusa luka i krmenadli kojima se naslađivao u to vrijeme.
Nakon sjednice, Ultimate je Disaster X mogao započeti.Zapravo je već bio započeo, ali nitko toga nije bio svjestan.Tek kada su odličnici izašli na pomno očuvani nogometni teren da ogledaju snage, shvatio sam da je to početak Di Enda.Oni malo profinjeniji kao dipl. ing. Josip Kovačić, Velimir pl. Uskočki i njegova bolja polovica uživali su u blagodetima tenisa za muževnije žene te ženstvenije muževe (poslije Badmintona ubit muvu ko dobar dan).Utakmica je bila napeta i neizvjesna.Majstorija nije falilo, a posebno poznatih prvomajskih poddisciplina ukorjenjenih na ovim prostorima otkad je nogometa, a to su Lakat U Zube i Sruši Golmanu Pivo Loptom.Zbog tehničkih poteškoća, kao nedostatak semafora i suca te povelike količine mušica u zraku i očima, nisam čuo rezultat, ali mislim da su naši bili bolji a da je protivnička ekipa pobjedila (kako to oduvijek ide).Športski direktor Tapy bi to bolje objasnio.
Nakon toga povukli smo se u šumu.Počelo je prvo češanje, što je značilo da se tijelo polako privikava na prirodu, a zajedno sa češanjem došli su i drugi problemi.Jesti ili piti, pitanje je sad.U toj dilemi pribjegli smo jednom i drugom. U dobrom društvu usijanih glava dočekasmo i sumrak, a slavlje je ulazilo u zenit iliti žižu kad su počele stizati muzičke želje jedna za drugom.Kad nijedna pjesma nije stigla odsvirati do kraja shvatio sam da zaostajem za društvom po količinama popijenog mesa i pojedenog piva, i nemilosrdno ubacih u šestu brzinu.S naglaskom na brzinu.I baš se tada, kao vuk koji zavija na mjesec, oglasila sirena.

Miris talandare lelujao je po šumi, zvuci sirene palili su bubnjiće a i misterija šipke u sredini rasvjetlila se:služila je kao gitara svima koji su nekad sanjali o muzičkoj karijeri.Nije li to divno? Ali ipak šipka se pokazala kao puno bolji instrument od gitare, jer s s njom moglo odsvirati gotovo sve:gitare, bubnjevi, sintisajzer, harmonika.Od sviju prisutnih Bosch i Lexy su ipak najbolje svirali šipku, a Nidža se pokazao kao najbolji stage-diver.Bok Nidža!
Na Strmcu su već poodavno gorile vatre.Ili kao što kaže pjesma: Crkla lampa nasrid Strmca, lampa crkla nastala noć mrkla.Negdje u to vrijeme, ušao sam s Kusom u raspravu o NG.Ponovio sam mu riječi jednog od svojih bliskih prijatelja koji se u zadnji čas predomislio o dolasku na Strmac( vjerojatno sad ovo čita pa evo mu:glupane, smrdiš):NG je jedno malo neosvojivo selo hrabrih Gala koje se svojim čarobnim napitkom i veprovinom (pečencom i pivom) bori protiv mnogobrojnih Rimljana.Dok je rasprava trajala zamirisale su kobasice, narasli su nam očnjaci i slina je potekla.Očito da pivo kao prehrambeni artikl nije bilo dovoljno za prehranu.Sve nas je prepravila životinjska glad.Jedva smo dočekali da počnemo uništavati sadržaj roštilja.Ponestalo nam je kruha, pa su oni koji su došli kasnije na red mješali samo kobasicu i mladi luk.Ovo zadnje kao prirodni parfem eau de Strmac Ultimate Disaster X.Jedini parfem koji bi se mogao prodavati kao unisex, samo kad bi se Francuzi sjetili.Međutim, neće jer su pederi (sjetimo se '98). I budale.Kreteni.Šta!Majmuni!To su majmuni! (copyright baj Dario Štivić-Džeki)
Koliko se sjećam, nakon ždere sam odbauljao u pravcu konjpljutera, ali mi se tu negdje gubi svaki trag.Znam da sam s Nedom išao u šetnju Strmcem, koja je bila kao hladan tuš poslije vrelog dana na baušteli.Posvuda krš i lom.Svaki tabor svira svoje, dernjava u ušima, narodnjačine pile mozak, a nas dvoje izgubljeni ko Voyager u nepoznatom svemiru.Kako kaže stara izreka, išli smo tamo gdje ljudska noga još nije amputirana (-copyright by Leš). Okrenuli smo se glavom bez obzira, i vratili se živi i zdravi u našu šumicu dok nam je zov sirene pokazivao put.
Rajko, dežurni kuhar Cordon Bleu-a (Hrvatski Goli Kurac je goli kurac za njega) je taman spremao novu talandaru.Tako ju je dobro složio da sam je morao uslikati.Ta će fotografija, ako bog da sreće i para, obići svijet.Pridružio sam mu se u mješanju, malo ja pa kum Lexy, pa Doktor.Baš je ta talandara bila najukusnija dosad.Ona me je držala budnim sve do jutra i kriva za još nekoliko piva.A kriva je vjerojatno i za to što je šuma najedanput postala boje vatrogasnog aparata. Krmenadle sa talandare čudno djeluju na ljude u sitnim noćnim satima.
Kad je postalo gusto, badže i bolje polovice su otišli a mi najsmjeliji ostali smo testirati granice izdržljivosti do samog jutra.Nestalo je struje, njekoliko puta, semafor je u par navrata pokazivao čudne psihodelične boje u ritmu naše muzičke šipke, i tada je konjpljuter zablokirao.Nidža se mučio i mučio, prčkao, čačkao (i guzicu i nos u isto vrijeme), pojačalo nije izgledalo obećavajuće (cijela mu se utroba vidjela odmah s ulaza) ali je ipak proradilo.Kako, nije jasno ni njemu, ali je ipak proradilo.
Ujutro sam uspio uhvatiti pola sata sna, dovoljno da budem zbunjen još dva dana nakon toga.Svaka čast Tapyju i Lexyju i još nekima koji su uspjeli ostati na nogama cijelu noć. Potrebno je 10 godina staža na Strmcu da se to izdrži.
E sad, ono što se događa na Strmcu ujutro je nešto što se riječima ne može opisati.Čak bi i nekoliko kamera sa digitalnim lećama bilo premalo.Kusturici bi se mozak izokrenuo, a Martin Scorsese bi zaradio šum na srcu dok bi pohvatao sve. Kad bi se snimao film o Strmcu specijalni efekti ne bi bili potrebni. Šumica se presijavala bolesnim srebrnim sjajem. Netko od odličnika divljao je na sireni koja se drala kao nerast pred klanje. Mislim da se ni pokojni šampion iz Belog Manastira, Muto, svinjče od kojih 450 kila žive vage, bog da mu duši prosti, nije tako derao. A još se više drala kad ju je netko u napadu inspiracije stavio u još goruću žar.Prestrašno. Dotle su se već vratili badže i njihove cure, neki od njih još mamurniji nego mi koji smo ostali, da se pridruže apokalipsi ujutro. Pošto je nestalo struje, bio sam zamoljen da odem do auta i da pustim prigodnu apokaliptičnu glazbu sa playera.Ideja mi je ponestalo, pošto je Duni Vjetre preko jetre sviralo već 4-5 put a Mobilni Telefon od legendarnog Lasera Topalovića-Brke player nikako nije mogao pročitati.I onda je Kusa otkrio Živo Blato.Ništa se nije bolje poklapalo s atmosferom od simfonijskog orkestra uvaženog generala Vasilija Mitua. Lexy je još žešće nastavio drljati po šipki, a nije ju ispuštao cijelo jutro.A tek kad su zasvirale Ivan Grozni i Sluge Pokorne nastao je lom. Jedna šipka i jedna sirena nisu bile dovoljne.
Zamirisalo je meso na roštilju po ko zna koji put dosad. Želudac je jope zakruljio, zinuo na mesne prerađevine.Kao muhe smo se skupili oko roštilja i uništili sadržaj u roku odma. Češajući pune trbuhe spazili smo da se Sunce diglo visoko. Naša šuma je dobila prinove.Obitelji su se počele polako skupljati tražeći hlad, što je značilo da moramo polako kupiti prnje, mrtve i ranjene. Ali, nikom se nije dalo.Kao što reče poslovica: Nećem kući nećem tamo, tamo su preblemi samo. Kako je prošlo to sunčano popodne i ona fina nadutost i sitost, još mi nije jasno. Ekipa se odjedanput skupila i počela odnositi stvari u aute i konbi, pa sam se onakav mamuran i bez pameti povinovao masi i radio isto što i oni. Lagano se Ultimate Disaster X primicao kraju.
Što je rečeno, rečeno je. Živi smo i zdravi, preživjeli i spremni za novi život puni energije, mladalačkog entuzijazma i elana. Mada smo na prvi pogled nakon neprospavane noći izgledali kao da nam je 40 i kusur.Ali, kao što kaže hrvatska primadona Ljupka Dimitrovska: Godine nisu važne. Ali Ljupka sigurno ne bi preživjela Strmac, pa jebo nju. Poanta je ovo: Idite rano leći, pijte zeleni čaj, ne jedite previše mesa , ne pijte alkohol, ne pušite cigarete, slušajte roditelje i dugo ćete živjeti. Ako preživite na Strmcu jednu noć živjet ćete 20 godina manje ali ćete se odlično zabaviti. Ako preživite na Strmcu preživjet ćete i zimu u Sibiru. Ako preživite na Strmcu, spavat ćete ko zaklani tjedan dana. Ako preživite na Strmcu nećete se moći oprati dva tjedna i imat ćete čudne osipe po tijelu. I zadnje: ako preživite na Strmcu a niste pali u potok, niste ni bili.Koji zaključak?Jebeš zaključak! Aj Bok!

ponedjeljak, 09.01.2006.

Vozamo se, vozamo

Vozamo se, vozamo, cijeli dan, pravimo sitne prekršaje, promiču kuće, zgrade, seoska imanja (prodajem prasce, rakiju na veresiju)smiješna imena sela (Živjela Špičkovina-zamisli spičkao se s autom u Špičkovini), babe i dede guraju bicikle po rubu ceste s bogzna kakvim sve skalamerijama po njima, sitni smješni detaljčići od kojih otpada vilica od smijanja. Kako je lijepo voziti se po tom našem Balkanu ili šta smo mi to već….
Sam zadatak ionako nije bitan Bitno je ono što proživiš po putu, bio to bed tipa puknuće gume ili predivna stvar poput upoznavanje nekakve tete Ivanke, Milanke, Dušanke koja spremi toplu ukusnu užinu i izljeve majčinske ljubavi (Sine, 'oćeš sarme) kako to samo jedna dobra teta može, nakon silnih kilometara buljenja u beskonačnu cestu. Sve se to bilježi skriveni digitalni fotoaparat u mozgu, bolje od ijednog Canona ili Sonyja. Najbolje se slike ostaju zaključane u mozgu zavijeke vijekova i uglavnom nadžive sve ono što je zabilježeno na CD-u ili hardu, uslikano sa Sonyjem ili Canonom. Nakon što opališ preko 1000 fotografija, shvatiš da si od njih zapamtio možda 10-tak ili 20-tak komada. Malo ali vrijednih. Ostalo je samo formula za smijanje. Serem.
Nego šta sam htio reć'? Zagorci su baš dobri ljudi. Zrače nekom pozitivom, s onim svojim smiješnim naglaskom. Milina ih je čuti. (Matija, ne uvlačim ti se :-) Dok smo se B.M.J.: i ja vozali tako Zagorjem po nekom brdu, zaustavili smo jedno troje ili četvero ljudi da ih pitamo za smjer Poznanovca, općina Bedekovčina. Nisam mogao vjerovati kako su se potrudili da nam sve potanko objasne, onim svojim simpatičnim naglaskom. Bili su baš onako prijazno veseli, što nam mogu pomoći.
-Je, je to vam je tu leve prek pruge pa furt na desne, sam praf dečki, nemrete zajebat.- . A to što smo nas dvojica glupi i dezorijentirani pa ne možemo naći ni konja na ergeli, to je već druga priča.
Ili je to posljedica opakog tequila mamurluka od sinoć (Nino, jebala te tequila, evo opet sam se rasplako).
I tako se mi vozamo i tražimo Poznanovec, zanemarujemo nekog dedu koji tetura pijan zabijajući se u ogradu, već treći put fulavamo skretanje, obilazimo centar Oroslavlja, pa predgrađe Oroslavlja, pa Zabok drugi treći put, lijepi mali gradić, pa Nešto-ec opet (nekako mi poznata ova birtija Centar u centru sela), pa Neki-Drugi-Ec prvi put, samo nam pravi –ec (Poznanovec) uporno izmiče. A Kurilovcu ni traga (živio Sale!).



I onda nekako pronalazimo taj nesretni Poznanovec i ulazimo u trgovinu. Kadli B.M .J., kao pravi Braca-Šolja iz Vukojebine ispali ko iz topa: -U je-bote, što ovi jodlaju…- Negativno se odnoseći na način njihova govora. Sva sreća da idiota nitko nije čuo. Zatiltam ko ona mašina iz hitne službe kad signalizira prestanak životnih funkcija: PIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII! U meni kuha, urla, ne čujem šta pričaju on i dvije debele za pultom . Ne postoje…Zuji mi u ušima. Pa, dobro, kretena uvijek ima, ali da je jedan sjedio pored mene cijelim putem to nisam pojma imao. Šta televizija napravi od čovjeka. Pa dobro đubre jedno, jebem te u to tvoje glupo slavonsko čelo, kretenu, ljudi se pretrgnu da nam pomognu a ti imaš obraza ući u trgovinu usred Zagorja i šutnuti tu velikodušnost preko poda čitave trgovine. Ko sam-šta sam! Moš mislit ko si-šta si. Čim dođeš u nepoznato, tuđe područje, kurac si na biciklu, počinješ od nule. Nitko te ne zna, može s tobom raditi šta hoće. Ali ako odabere da ti pomogne, da te ugosti kao gospodina i da ti pokaže što tražiš, cijeni i poštuj to! Kad bi lijeni Hrvati i Hrvatice manje gledali TV, a više obilazili ostale Hrvate, koga bi uopće bolio kurac za tamo nekog Gotovinu? Ma ko je taj lik uopće? Ma zašto se ja živciram? Nažalost, neki će uvijek ostati zatucani idioti kojima će njihovo mrtvo prase i turbo-kolesterol za doručak, ručak i večeru ostati zakon i jedina stvar koja će poštovati u čitavom svom životu. Nabijem ih!

Ali vraćam se nasmijanim Zagorcima.Čim sam vidio putokaz za Krapinu, odmah se sjetih Matije. Jebote, pa nisam čovjeka već čuo sto godina. Čak mu ni Novu nisam čestitao. Ignoriram BMJ-a i njegov idiotski ispad što više mogu i laćam se mobitela da Matiji napišem poruku, ali umiješa se viša sila. Taj prokleti stroj kao da je osjetio iskrice moje ljutnje i taman kad sam trebao stisnuti „send“- ispraznio se. Eto ti, kad se ljutiš, rogonjo….
No, u Zagorje treba ići što češće. Čovjek dobije dojam da je došao u oživjeli svijet od Lego kocaka. Brdašca, oranice, šumice, selca sa crkvicama…. –eto kad pomislim na to Zagorje, sve mislim u umanjenicama. I taj čudni opojni zrak….
Zaboravljam na idiote, i opet se prepuštam mirisima. Radio Zabok uporno nešto krči, a onaj deda je prešao ciglih 50-tak metara otkad smo ga zadnji put vidjeli. A ja opet primjećujem grafit u Andraševcu: Živio Gotovina! E, jebiga….