CAffeine

ponedjeljak, 09.01.2006.

Vozamo se, vozamo

Vozamo se, vozamo, cijeli dan, pravimo sitne prekršaje, promiču kuće, zgrade, seoska imanja (prodajem prasce, rakiju na veresiju)smiješna imena sela (Živjela Špičkovina-zamisli spičkao se s autom u Špičkovini), babe i dede guraju bicikle po rubu ceste s bogzna kakvim sve skalamerijama po njima, sitni smješni detaljčići od kojih otpada vilica od smijanja. Kako je lijepo voziti se po tom našem Balkanu ili šta smo mi to već….
Sam zadatak ionako nije bitan Bitno je ono što proživiš po putu, bio to bed tipa puknuće gume ili predivna stvar poput upoznavanje nekakve tete Ivanke, Milanke, Dušanke koja spremi toplu ukusnu užinu i izljeve majčinske ljubavi (Sine, 'oćeš sarme) kako to samo jedna dobra teta može, nakon silnih kilometara buljenja u beskonačnu cestu. Sve se to bilježi skriveni digitalni fotoaparat u mozgu, bolje od ijednog Canona ili Sonyja. Najbolje se slike ostaju zaključane u mozgu zavijeke vijekova i uglavnom nadžive sve ono što je zabilježeno na CD-u ili hardu, uslikano sa Sonyjem ili Canonom. Nakon što opališ preko 1000 fotografija, shvatiš da si od njih zapamtio možda 10-tak ili 20-tak komada. Malo ali vrijednih. Ostalo je samo formula za smijanje. Serem.
Nego šta sam htio reć'? Zagorci su baš dobri ljudi. Zrače nekom pozitivom, s onim svojim smiješnim naglaskom. Milina ih je čuti. (Matija, ne uvlačim ti se :-) Dok smo se B.M.J.: i ja vozali tako Zagorjem po nekom brdu, zaustavili smo jedno troje ili četvero ljudi da ih pitamo za smjer Poznanovca, općina Bedekovčina. Nisam mogao vjerovati kako su se potrudili da nam sve potanko objasne, onim svojim simpatičnim naglaskom. Bili su baš onako prijazno veseli, što nam mogu pomoći.
-Je, je to vam je tu leve prek pruge pa furt na desne, sam praf dečki, nemrete zajebat.- . A to što smo nas dvojica glupi i dezorijentirani pa ne možemo naći ni konja na ergeli, to je već druga priča.
Ili je to posljedica opakog tequila mamurluka od sinoć (Nino, jebala te tequila, evo opet sam se rasplako).
I tako se mi vozamo i tražimo Poznanovec, zanemarujemo nekog dedu koji tetura pijan zabijajući se u ogradu, već treći put fulavamo skretanje, obilazimo centar Oroslavlja, pa predgrađe Oroslavlja, pa Zabok drugi treći put, lijepi mali gradić, pa Nešto-ec opet (nekako mi poznata ova birtija Centar u centru sela), pa Neki-Drugi-Ec prvi put, samo nam pravi –ec (Poznanovec) uporno izmiče. A Kurilovcu ni traga (živio Sale!).



I onda nekako pronalazimo taj nesretni Poznanovec i ulazimo u trgovinu. Kadli B.M .J., kao pravi Braca-Šolja iz Vukojebine ispali ko iz topa: -U je-bote, što ovi jodlaju…- Negativno se odnoseći na način njihova govora. Sva sreća da idiota nitko nije čuo. Zatiltam ko ona mašina iz hitne službe kad signalizira prestanak životnih funkcija: PIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII! U meni kuha, urla, ne čujem šta pričaju on i dvije debele za pultom . Ne postoje…Zuji mi u ušima. Pa, dobro, kretena uvijek ima, ali da je jedan sjedio pored mene cijelim putem to nisam pojma imao. Šta televizija napravi od čovjeka. Pa dobro đubre jedno, jebem te u to tvoje glupo slavonsko čelo, kretenu, ljudi se pretrgnu da nam pomognu a ti imaš obraza ući u trgovinu usred Zagorja i šutnuti tu velikodušnost preko poda čitave trgovine. Ko sam-šta sam! Moš mislit ko si-šta si. Čim dođeš u nepoznato, tuđe područje, kurac si na biciklu, počinješ od nule. Nitko te ne zna, može s tobom raditi šta hoće. Ali ako odabere da ti pomogne, da te ugosti kao gospodina i da ti pokaže što tražiš, cijeni i poštuj to! Kad bi lijeni Hrvati i Hrvatice manje gledali TV, a više obilazili ostale Hrvate, koga bi uopće bolio kurac za tamo nekog Gotovinu? Ma ko je taj lik uopće? Ma zašto se ja živciram? Nažalost, neki će uvijek ostati zatucani idioti kojima će njihovo mrtvo prase i turbo-kolesterol za doručak, ručak i večeru ostati zakon i jedina stvar koja će poštovati u čitavom svom životu. Nabijem ih!

Ali vraćam se nasmijanim Zagorcima.Čim sam vidio putokaz za Krapinu, odmah se sjetih Matije. Jebote, pa nisam čovjeka već čuo sto godina. Čak mu ni Novu nisam čestitao. Ignoriram BMJ-a i njegov idiotski ispad što više mogu i laćam se mobitela da Matiji napišem poruku, ali umiješa se viša sila. Taj prokleti stroj kao da je osjetio iskrice moje ljutnje i taman kad sam trebao stisnuti „send“- ispraznio se. Eto ti, kad se ljutiš, rogonjo….
No, u Zagorje treba ići što češće. Čovjek dobije dojam da je došao u oživjeli svijet od Lego kocaka. Brdašca, oranice, šumice, selca sa crkvicama…. –eto kad pomislim na to Zagorje, sve mislim u umanjenicama. I taj čudni opojni zrak….
Zaboravljam na idiote, i opet se prepuštam mirisima. Radio Zabok uporno nešto krči, a onaj deda je prešao ciglih 50-tak metara otkad smo ga zadnji put vidjeli. A ja opet primjećujem grafit u Andraševcu: Živio Gotovina! E, jebiga….