Vječni život. Tjeskoba ili obilje radosti?
|
Follow my blog with Bloglovin target=_blank>Bloglovin 19:36, subota, večer prije Uskrsa, sjedim, pišem blog, slušam nedavno preminulog Dragana Nikolića kako citira tekst Dušana Stojanovića; ''E moj matori'', i kroz glavu mi prolazi misao; ''Postoji li, Tamo Negdje (ime dato, od strane mene, za drugi svijet), zabava dobrodošlice?'' Znaš, kao što nas ovdje suzama isprate, postoji li mogućnost da nas Tamo Negdje, isto tako, naši preminuli, prijatelji, rodbina, poznanici smijehom dočekaju? Možda ovdje umiremo, a Tamo Negdje nastavljamo vječno živjeti. Još od kada sam bila malena, uvijek me intrigirala smrt i vječnost. Često sam znala razmišljati o tome. Ne, nemam suicidalne misli, štoviše, daleko sam od toga. No smrt me uvijek zanimala, prolaznost života te vječnost. Znate kako neki broje ovce kada ne mogu spavati? E pa ja ovčice samo jedem, a za vrijeme kada nisam mogla zaspati, razmišljala sam o smrti i vječnosti. Samo prije spavanja. A onda, kako citira Dragan Nikolić, u gore navedenom tekstu, ''Satovi su stali jutros'', tako su i meni, jednoga popodneva, satovi stali. Tog sam popodneva, zauvijek izgubila, jednu od, ako ne i najvažniju osobu u mom životu. Nakon toga, radoznalost, je prešla u opsesiju. Moje misli sve češće okupira pojam vjećnosti i smrti. Ono što dolazi nakon, bili to konji, zelene livade, anđeli. I kada bih mogla dobiti odgovor na samo jedno pitanje, pitala bih, ''Što je nakon''? Što je nakon svega ovoga, nakon ovozemaljskog života? Kada pomislim na vječnost, osjećam teret, strah, tjeskobu. Kako živjeti u vječnosti? Vječni život. Ne plaši li i tebe pomisao na vječni život? I onda malo stanem, pa razmislim, ako nas Tamo Negdje, zaista čekaju naši voljeni, onda je i vječnost kratka, zar ne? Jer ni vječnost, nije dovoljna, da se nadoknadi svo izgubljeno vrijeme, sve uspomene koje nismo stvarali skupa, svako proplakano sjećanje. Možda nam, ta ista zastrašujuća vječnost, zapravo pruža život pun sreće i ljubavi. S obzirom, da još ne znamo i pitanje je kada ćemo saznati, odgovor na postavljena pitanja, ostaje nam samo mašta i čekanje. Čekanje na ponovni susret, a dok čekamo, uživajmo, maštajmo, razmišljajmo, ljubimo se i volimo. Da ostavimo lijepe uspomene onima koji ostaju iza nas, kako bih se njih mogli držat do ponovnog susreta. Možemo se i okladiti, i čekati da se sastanemo Tamo Negdje, pa da vidimo tko je, to jest, tko nije bio u pravu. Budite mi dobri. :) Oznake: pitanje vječnosti |
