četvrtak, 11.06.2009.
Zaboravljena sjećanja...
U dnu tamne sobe, na podnožju nespremljenog kreveta, pogledom lutajućim između sjaja noćne vanjštine i prašnjave stare slike na ormariću, sjedio je ženski lik, sjedila je ona. Ime joj nije važno, često se sama predstavljala kao Neznana ili jednostavno samo kao Nitko. Govorila bi:
- Ja sam Nitko, to mi je ime, ono koje majka mi nije dala, već ono što život mi preodredio je, vjeruj, jer malo tko može i živi moj život, vjeruj,samo ja.
Nije bila sretna, nikad, možda samo jednom davno, ali to bijaše već i zaboravljeno. živjela je sama u malom stanu u predgrađu grada,u ironiji svog života. Bili su to još jedini trenutci kad osjetila bi olakšanje. Kao da je sa tim trenom ironije vadila dio patnje nakupljene u sebi, ali, naravno, do dna nije mogla doseći, bijaše to ponor bez dna, tunel bez kraja. Sad kad se vraćala stazama prošlosti, htjela je znati gdje je pogriješila, gdje je i na kojoj stazi krivo skrenula. Htjela je prije nego ode znati odgovor na to pitanje, jer inače uzalud odlazi.
Sad sjedi u zamračenoj sobi, razmišlja. Uz zvukove lagane glazbe, neprestano već mjesecima, gledajući blijedo u jednu točku. Zar već?
Bila je povučena, voljela je samoću i tamu. Voljela je i kišu i jesen. Voljela je još puno toga, ali bojala se voljeti. Život ju je učio da bol nanosi ono što voliš i zato bojala se bilo što voljet više, voljela je tek ono što nije moglo voljeti ni osjećati, ono što nju voljeti nije moglo. Bojala se tražiti sunce, drhtala je pri pomisli da zemlja ne odnese k sebi još nešto njeno, nešto ljubljeno. Rijetko kad bi izašla među ljude, bojala se ljudi. Nije pričala s njima, iako je možda i htjela, i tek kad bi joj netko prišao, pružio ruku ona bi ga očima punim neke neizrečene tuge upitno pogledala kao da traži nešto, nešto što je vjerovala da nikad neće pronaći.
- Ja nemam ime, ja sam Nitko. - tiho bi izgovorila i tad kao da se preplaši, ode dalje i sklopi bolno oči. Taj novi glas bijaše tako poznat, slušala ga je nekad uz žubor potoka, na bezimenoj livadi gdje posljednji put gledala je sunce. I znala je da je sunce tu da se ugasi, da se prepusti noći, ali ni slutila nije da se u trenu ugasiti može, tako brzo, bolno i bespovratno. Gledala je i krv, krv njegovu što razlila se u milijune kapljica, milijune boli, njezine i njegove. Čula je da su ptice prekinule svoj pjev, osjetila je da je vrijeme zastalo. Svjetlost bijaše tako jaka da oči je morala zatvoriti, odjek eksplozije tako zaglušujuć da je morala rukama sklopiti uši. U posljednji tren da ne čuje jauk boli, ne vidi dušu koja plovi k nebu. Otvorivši oči nije ga našla. Našla je tek bespomično tijelo što leži u proljetnom cvijeću, pretopljeno krvlju, među leptirima smrti što potiho su lebdjeli uokolo. Zvala ga je, molila ga za jednu riječ, za tihi treptaj ili bar da joj ruku stisne kao maloprije, prije par minuta kad se udaljio da donese joj najljepši cvijet među svim šarenilom tog bisernog jutra. Nije se javio ni onda kad je svoje tople usne spustila na njegove, dok usnama brisala mu je krv sa lica da bude sve isto kao i prije. Samo najljepši proljetni cvijet ležao je u poluotvorenoj šaci. Jecaji i suze u zagrljaju. Klečala je pored njega grleći ga bespomoćnim tijelom, rukama ga bez snage pokušavala uspraviti, klela Boga što joj ga uzme, moleći ga da joj ga vrati. Ovakva sjećanja nije voljela, parali su joj dušu, krali joj tišinu u zamjenu za suze. Ali nije se dala, ulicom bi krenula dalje, sjećanju, suncu i suzama nije dala u svoj svijet.
Vratila bi se tad u svoj dom, u tamu svog života. Mislila je da joj je tama suđena, da život je jedna velika dubina u kojoj tek ponekad zasvijetli jedna iskra koja se potom zauvijek ugasi. Pitala se zar nije njena iskra prerano ugasla. Bojala se pitati da li je zauvijek vječno. Nadala se kako život ide u krug i kako će se iznova upaliti ona iskra koju je izgubila. Ali shvatila je da nada boli, jer nadati se nečemu što nikad ponovno neće biti, to je najveća bol koja postoji u ljudskim srcima. Prestala se nadati. Poslije je saznala da to nije bila jedina bol koja živjela je u njoj, saznala je da nesretna prošlost još živi u njoj. Htjela ju je izbrisati iako je znala da ne može, znala je da će je pratiti kroz čitav život, ali se nadala. Još jedna bol u toj ironiji života, željela je zaboraviti. Noćima, kad bi uspijela nakon dugo vremena usnuti, prošlost bi bila ponovno tu, vraćala se u krugu onako kako je htjela da život njen ide. Zar život nakon svega ne ide u krug, zar prošlost nije život? Za nju nije bio...
Ni za čim žalila nije, samo je htjela sanjati, htjela se izgubiti u snovima, ali nije mogla. Sanjala je ona, ali to nisu bili snovi, govorila je da to su samo puste ulice njenog svijeta kojim prolazi tek tako, samo da ne zaboravi.
- Ja ne sanjam, ja sanjati ne znam, - govorila je - a tako sanjati želim.
Lutala je u tami, a izlaza nije znala naći. Nikog nije bilo da joj pokaže put kojim krenuti treba. Bila je slijepi putnik u vlaku koji vozio je nigdje, bila je zarobljena u vlastitom kavezu svojih misli. Lutala je tamom, a izlaza nije bilo.
Mnogo puta do sada njenim su mislima prolazile slike prošlosti, ali uvijek bi zastala na pola puta, gubila bi se u boli, ali sad je znala da joj je ovo zadnja prilika kako bi stvorila cijelu sliku, iako bolnu, ali ipak cijelu sliku prošlosti. Znala je da joj je ovo zadnja prilika da isplače svoju bol, ispusti zadnju suzu od nebrojeno mnogo već isplakanih nad prošlošću koju nije nikad razumjela, ili pak nije htjela razumjeti.
Sjećala se svega, baš svega, iako je sebi lagala da izbrisani su veliki dijelovi njenog sjećanja, lagala je znajući da nije istina. Vraćala se prošlosti, morala je, po posljedni put. Sad tek sjetila se da bila je mlada, i da premlada je još, i to bijaše razlog više da ode, jer ostati još toliko godina u svojoj boli bilo bi previše. Sjeti se da bila je sretna, lagano osmijeh joj zatitra na blijedom licu, sjeti se da upoznala je njega; znala je da sreća negdje postoji. Osjeti opet onu istu sreću, sad zna da voljela je i sanjala jednom, da živjela je jednom; sad to je vrlo nevažno, jer priča nije trajala. Pogleda u svoje duge, nježne prste, sjeti se da je jednom tamo stajao blistavi prsten. Ne, nije bio vjenčani tek jedan mali zalog vjerne ljubavi, jedan spomen koji značio je život iz sna. Pogleda ponovno u ruke, vidje da prstena nema više, a bila je tako uvjerena da stajao je tamo vječno. Pogled uputi prema slici i njoj ispruži svoje duge ruke te dohvati prsten. Još joj je pristajao, ali na žalost više ga nije imala za koga nositi; skinu ga i vrati slici.
- Tvoj je, tebi i pripada. - u suzama izusti.
Sjeti se da je ostala sama kad je trebala najviše nekog pokraj. Oprostila je, ali zaboraviti nije mogla, zakle se najdražim da zaboravit će. Znala je da se taj trenutak polako približava, ali morala je još do kraja stići.
Sjeti se da je imala dijete, ponada se da ipak joj je nešto ostalo, nešto što će joj ponuditi zagrljaj, dati osmijeh, ostala joj je topla uspomena, živa slika jedne ljubavi. Kako bi bio predivan taj zvuk plača, nježnog gugutanja usred noći kad samo cvrčci u obližnjoj šumi su cvrčali svoju ariju ljubavi. Sjeti se, ali kroz maglu, jer tad shvati da ni njega nema, da i njega izgubila je, pa pomisli da ni postojalo nije, jer bijaše to valjda jedan od onih snova koji se nikad ne ostvare. Sjeti se da takvih bijaše previše u njenom mladom životu. Odluči da ih više neće biti, jer nakon svega shvati kako za njih više prostora nema, niti snage da se suoči s njima kad ponovno shvati da se ostvarati neće, a nade nestade. Zaključi da svega je dosta. Gorčina života sve više ispunjava prostor oko nje, guši je, ispunjava i tamu koja je do nedavno bila samo njena, to bijaše jedino što bilo je njeno, to i tišina koju sad mora dijeliti sa krikovima boli, ali ne zadugo. Još samo tren i tonut će tišinom beskraja. Lebdit će tamom, i neće se sjećati ničeg više, neće više čuti, niti ikad pomisliti na riječ sjećanje, jer je neće biti. Nikad više. Sad zna da su te suze koje klize niz svaki dio njenog lica zadnje, da ta tupa bol u grudima je posljedna koju osjeća, sad zna da osjećati više neće, zna da sreću će pronaći još jednom nakon dugo vremena. Poslije jedne velike odluke sve postaje tako lako i jednostavno.
Sad guta posljednje želje svog života natopljene zadnjim suzama gorčine...
- Znaš li da je kraj?
U dnu tamne sobe, na podnožju nespremljenog kreveta, pogledom lutajućim između sjaja noćne vanjštine i prašnjave stare slike na ormariću, sjedio je ženski lik, sjedila je ona. Ime joj nije važno, često se sama predstavljala kao Neznana ili jednostavno samo kao Nitko. Lutala je u tami, a izlaza nije znala naći. Nakon dugog vremena izlaz je našla i otišla pustim ulicama njenog života. Za sobom je ostavila jednu mladost, jedan život, uz poruku kraj prašnjave slike:
- Tvoj je, tebi i pripada.
- 21:45 -
