Ako mi raniš srce upotrijebit ću jednu jedinu kletvu: "Dao Bog da ti moje usne budu jedini lijek i da bez njih boluješ zauvijek!"

Svi smo mi jednom bili klinci, i na putu odrastanja doživjeli smo svašta, i dobro i loše.
Sad zastanite na minutu i osvrnite se iza sebe. Jeste?
Koliko puta smo se kao djeca rasplakali jer nismo dobili željenu igračku??
Bila si užasno ljuta jer je cura ispred tebe kupila zadnju majicu koja je taaako savršena i već tjednima si je proučavala?
Koliko smo puta plakali zbog toga jer nas je ostavio dečko/cura i rušio nam se svijet?
Mislili: O ne, još jedna jedinica, mrtva sam….
Zvuči glupo.. zar ne?
Koliko puta smo plakali jer nas je neko povrijedio?
Koliko smo puta mi povrijedili druge, namjerno ili slučajno?
Ogovarali ih?
Ljutili se bez razloga?
Prigovarali za sitnice??
Krenuli ispočetka??

Sviđa li vam se ono što vidite??

Bilo je toliko pogrešaka… kad bi ih barem mogli ispraviti!!!

Svi smo mi puno puta u očaju zaželjeli da neku osobu nikad nismo upoznali, da je nikad nije ni bilo, ili da se mi nikad nismo rodili. Koliko bi samo toga propustili…. Možda smo tu upravo zato jer nas netko treba, možda ipak imamo neku važnu ulogu.
Imate samo jedan život, i iskoristite svaki njegov djelić sekunde, da ga proživite baš onako kako treba.
Nemojte sve odgađati „za sutra“, jer ako nastavite tako jedno vrijeme, vidjet ćete da taj sutra nikad neće doći, a stvari na listi čekanja će se sve više gomilati…. Ili možda nećete imati dovoljno vremena da dočekate taj „sutra“.
Napravite taj „sutra“ već danas, ispričajte se onima koje ste povrijedili, priznajte ono što osjećate, napravite ono što već dugo namjeravate a nemate hrabrosti za to i vidjet ćete, novi dan bit će puno lakši.
Za kraj zapamtite, nikad niste sami, čak i kad sve izgleda crno. Ljudi su takvi, iznenadit će vas svojom ljubavlju kad najmanje očekujete!