VJERUJ...
Ponekad se znamo zapitati zašto smo u našoj prošlosti učinili nešto zbog čega i dan danas žalimo... zašto smo u tom trenutku mislili da to trebamo učiniti, da je dobro da tako postupimo... "prošlost je prošlost" tako bar kažu, ali svima se nama teško ponekad pomiriti s tim i neprestano ju pokušavamo vratiti i ispraviti neke pogreške koje smo u njoj napravili, ili bar pokušati ispraviti ih... u tom čudnom trenutku vjerojatno smo pomislili "ovako se bar neću morati pitati jednoga dana a što bi bilo da sam učinio to i to..." i to nam ostaje kao jedina mizerna i bijedna utjeha u tom našem postupku, koja ponekad jednostavno nije dovoljno velika da nas utješi i smiri...i što je najgore od svega ne želimo prihvatiti da je prošlost prošlost...nego ju želimo zadržati, unatoč svemu...unatoč svim suzama, tuzi i razočaranju...u sadašnjosti ju pokušavamo iznova i iznova ispraviti kako bi bila bolja u budućnosti... makar to bilo nemoguće...a zašto je to tako...? Zašto nam je tako teško pomiriti se s prošlošću i ostaviti prošlost da ostane prošlost nego se neprestano borimo s njom i pokušavamo ju promijeniti??? Kao da nas nije već dovoljno povrijedila...a mi tražimo još...još više boli...Teško je, istina...ali nije nemoguće... nije nemoguće ostaviti prošlost iza sebe i okrenuti se boljoj budućnosti... ako samo podignemo glavu od zemlje prema nebu pružit će nam se ruka...netko će se pojaviti...netko kome je stalo do nas a da toga nismo ni svjesni, i vjerojatno nećemo ni biti sve dok i dalje budemo piljili u tlo svoga svijeta u kojemu sami živimo ne usuđujući se podignuti glavu i pogledati ostatak svijeta koji se nalazi pokraj nas i čeka da ga se sjetimo, da podignemo glavu i pogledamo ga kako bi nam mogao pružiti ruku i pomogao nam ustati...
04.10.2007. u 08:08 | K | 2 | P | # | ^
