nedjelja, 20.04.2008.

forever lost

hodam gradom,hodam u nedogled i razmisljam o zivotu..pitam se vrijedim li vise ili manje od ljudi koji su oko mene..razmisljaju li oni o mojim problemima,o tome kako se ja osjecam a ni neznaju me..pita li se decko sto stoji u tramvaju pored mene,sto mene muci ili je on u svome svijetu,u svojim problemima? jesam li jedina osoba koja zeli pomoci drugima?zar samo ja zivim za druge?dok gledam u pod razmisljam o ljudima koji me okruzuju,o ljudima koje svaki dan susrecem i o njihovim patnjama,o njihovom zivotu...razmisljam kako da im pomognem,kako da im olaksam muke dok se moji problemi nagomilavaju sve vise i vise a ja se od njih ogradjujem debelim zidom i nadam se da on nece popustit..ali kad tad popusti..i svi moji problemi se svale na mene..zelim ih rijesiti ali neznam odakle krenuti..jos uvijek su mi na prvom mjestu drugi ali pocnem se gusiti,padam u depresiju i ne zelim zivjeti..trebam nekoga da mi pruzi ruku,da mi pomogne,da me izvuce..ali nemam nikoga..nitko me ne vidi,ne vidi moje potrebe,moje probleme..zasto?mozda jer se previse trudim..ali kako prestati?nemogu prestati jer je to nacin moga zivota..ali nisam ja odabrala taj nacin..on mi je nametnut..zelim ga skinuti,zelim se osloboditi,samo zelim zivjeti kao normalno bice i polako ali sigurno rjesavati,ne tudje,nego svoje probleme...
Image Hosted by ImageShack.us

na kraju samo zelim reci da moje ime nije vazno..vazno je samo to da se znamo..svi koji ste do sada posjetili moj blog,znate me..
zalosno je to da se moram skrivati..zbog vas odredjenih je blog i pisan..otvorite oci..ne zbog mene..postoji jos ljudi koji pate zbog vaseg ponasanja..
23:58 | Forgive me.... for I have sinned (6) |

četvrtak, 17.04.2008.

pismo umrloj djevojci

Sjećaš li se Svjetlana koliko sam te morao moliti za poljubac koliko sam morao čekati da shvatiš,malena moja,
da od poljubca ne rastu rogovi i da je to sasvim obična stvar.Satima smo sjedili na obali i bacali kamenje u vodu....
Da,sjećam se,ti si se tog dana prehladila,a ipak smo se ljubili i više nam nije bilo važno hoće li tvoja mama,brat ili sestra vidjeti modrice na tvome vratu.
Sjećaš li se Svjetlana naše prve noći? bila si najljepša, svi su te gledali,njihov pogled mi je smetao,da malena moja,
došli smo prije ponoći,ljubili smo se, ljubili smo se za sve zaljubljene u novogodišnjoj noći....
Sjećaš li se Svjetlana, malena moja,koliko smo oboje plakali kada su Gorana sahraniti htjeli i onoga dana na Dravi vidjeli smo ga posljednji put. Mahao nam je kao da nam je htio reći: "Doviđenja,volite se i za mene!" Da,malena moja,plakali smo. Osjećao sam tvoje suze na svojim grudima i tvoj plač mi je parao srce.... Gorana više nema,jedinog prijatelja našeg....
SJEĆAŠ LI SE SVOJE ZAKLETVE:
"Naš će sin nositi njegovo ime i bit će simbol ljubavi i prijateljstva među nama." Nismo osjećali vrijeme,a ti si bila svakog dana sve ljepša i ljepša.... Voljeli smo se,smijali i još luđe voljeli i nitko nam nije bio potreban.
Sjećaš li se Svjetlana, zajedno smo čekali poziv, ja sam morao otići,a ti si plakala... Naš posljednji rujan,na stanici rukama mašu uplakane djevojke. Vlak se polako otimao od očiju djevojaka, malena moja u bijeloj haljini od svile.
To je naše posljednje "doviđenja." U vlaku smijeh,pred očima slika Svjetlane, a pod nogama kao da me bodu usijani kamenčići.... Da,malena moja,opet smo zajedno, ali u snovima.Držimo se za ruke, trčimo,ti hodaš rubom pločnika, brojiš korake,a ja ih ne osjećam, a tvoja kosa prkosi vjetru. Da,to su samo razuzdani snovi. Tvoja pisma sam bezbroj puta pročitao, a kad mi je bilo najteže,mislio sam na tebe, na jedan daleki most,na moj povratak
Image Hosted by ImageShack.us
00:22 | Forgive me.... for I have sinned (2) |

ponedjeljak, 14.04.2008.

****

kako se naviknuti na to da nema osobe do koje ti je jako stalo..a svaki dan ju gledas..kad ta osoba voli nekog drugog i to pokazuje bez obzira na tebe i tvoje osjecaje..kad te jednostavno ne dozivljava..kako biti hladan i pokusati sve zaboraviti..?
nekad sam mislila da nisam stvorena da volim i budem voljena..mozda nisam toliko zrela da svatim da nije sve oko mene tako crno..da ima i nekih pozitivnih stvari..na kraju sama sebi zabrijem u glavi da da nisam stvorena da volim i opet mi se vracaju sva ona stara razmisljanja..sve one stvari koje sam jedva prezivjela a da nisam pukla..mozda me jednostavno ljudi nedozivljavaju kao nekog koga mogu voljeti,s kim mogu biti tako bliski da mi kazu volim te a da pri tome to i misle..da mi mogu reci sve u tajnosti ali ne kao najboljoj legici nego kao svojoj drugoj polovici..svacam da je to nemoguce ali kad te ljudi dozivljavaju kao sestru,kao najbolju prijateljicu a ti njih kao nesta vece to boli..samo mi nije jasno zasto sve ovo trpim...cemu sve ovo?cemu ovo pisanje..?cemu zivot uopce kad te iz dana u dan sve vise i vise gaze i nedaju ti da ustanes..pa vjerojatno je to ono "sto te ne ubije,to te ojaca"..vjerojatno sve ovo da svatim da je zivot previse strasan i opasan da bih isla u njega puna sebe..boljim se..bojim se zivota..onog sto slijedi poslije danas..
onda se zapitam zasto se toliko bediram..(?)svi su navikli da sam vesela a gle me sada..vjerojatno je ta moja vedrost bila samo jos jedna maska u mojoj kolekciji..mozda sam stvarno dobar glumac..sad mi vec na pamet padaju gluposti..npr razmisljam zast nisam neki dan poginula sa legom u autu..s jos jednim legom koji me smatra sestrom..al sta bih time dobila?hm..vjerojatno jos oziljaka na tijelu i dusi..nebi pomoglo..boljelo bi jos uvijek...

Image Hosted by ImageSha</span></p> <!-- Tekst posta --> </td> </tr> </table> <div class= 23:45 | Forgive me.... for I have sinned (8) |