Mrzi što šta.Brata koji je sprda,roditelje koji joj ništa ne daju,ali više od svega,mrzi školu. Mrzi se ustajati ujutro,mrzi pola sata šminkati se pred ogledalom i gledati što će obući samo zato jer to svi rade,a kad bi došla u školu nenašminkana ili neobučena po najšminkerskijoj modi,zna što bi joj druge cure u razredu rekle.
-"Ajme,na što ličiš,nisi mogla bar malo sjenila staviti?"
-"Vidi kako su ti hlače glupe,to je bilo in prije godinu dana!"
-"Trebala bi na dijetu,vidiš kako su ti noge zdepaste.."
Ona čak i ne voli taj đir.Sluša Limp Bizkit i Nirvanu,voli oblačiti crne majice i kilere,al eto,što mora trpiti da je se ostavi na miru.Mora ići po njihovim pravilima, raditi stvari na njihov način, misliti kao i one, biti kao i one..Kad bi bilo po njenom,postala bi manja od zrna graška.Nitko ne bi razgovarao s njom,ogavarali bi je iza leđa (vjerojatno to ionako rade)...a dečki..Heh..U njenoj školi su oni još gori. Cure gledaju samo po izgledu,načinu odjevanja i na koji način se šepire pred njima. Imala je jednog lika,samo na kratko,i ništa se nije dogodilo,a kad su prekinuli on je razglasio okolo kako su spavali zajedno i kako se ne zna ljubiti. Super,još malo lošeg publiciteta.
U cijeloj školi nema jednu jedinu prijateljicu. Ima nekih cura s kojima zna otići u obližnji kafić kad nemaju sat ili skojima stoji ispred škole za vrijeme odmora..Ali teško da ih može nazvati prijateljicama. Razgovarajući 20 minuta ispred škole o tome tko ima najbolju stražnjicu za nju nije konstruktivan razgovor.Zna da im ne može vjerovati,i čim se makne negdje,one će početi ogovarati nju,ali eto,one su jedine u školi koje uopće žele imati vezu s njom, a ona mora prihvatiti što joj se nudi,ma kako jadno to bilo.
Čim pomisli na ono što je čeka nakon što se ustane,poželi da se uopće ne mora dignuti i da može prespavati cijelu srednju školu.Zašto škola mora biti takva tlaka? Što je išla u tu školu? Da je znala da će biti ovako,da će se pretvoriti u jednu labilnu osobu koja se samo boji za svoj društveni opstanak,ne bi primirisala u tu školu.Razmišljajući o tome jedno jutro,odlučila je.
"Spavat ću još malo.A kad se dignem za 20 minuta,neću se našminkati.Pronaći ću one crne traperice sa lancem,onu crnu majicu na kojoj piše "Kaj buljiš?",naći onu kožnu narukvicu,obući starke,i otić u školu. Boli me briga što će one blesače reći.Ako me ne žele prihvatiti onakvu kakva stvarno jesam,njihov gubitak.Naći će se netko tko hoće."
Veći dio ove priče je izmišljen,ali dio je istinit,no nema veze sa mnom..Samo sam na ovaj način htjela pokazati kako je potrebno biti svoj,ne misliti na tuđa mišljenja i ne prilagođavati se (za tebe) neprirodnim uvijetima samo kako bi te prihvatili.Ako želiš da te ljudi vole,neka te vole zbog tebe samog,a ne zbog onog što pokazuješ drugima a da to nisi ti..Tuđa mišljenja nisu uvijek važna.Prije svega je važno tvoje.
Forever yours,
always outnumbered
|
