23.02.2007., petak
Bilo je teško, i još je, ali ne toliko...
Nisam sama u ovome.Sad to znam.Bilo je vrijeme kad sam mislila da sam jedina,da me nitko ne razumije,ali to je bilo davno,davno..
Uvijek sam bila veselo i pričljivo dijete. Ljudima je bilo neshvatljivo kako netko mojih godina uopće može toliko govoriti.. A govorila sam što god mi je palo na pamet, svaku glupost, nasmijavala odrasle svojim balinima i brzo stjecala prijatelje među vršnjacima. Ili sam bar ja mislila da su mi prijatelji. Jedan od tih mojih "prijatelja" je bio i ovaj čovjek o kojem sad pišem. Čovjek kojeg danas mrzim. Nikad nisam mrzila, nikad nisam bila neprijateljski raspoložena prema ikome, mrzila sam samu mržnju, ali on je iznad svakog slučaja. Iznad svih mojih standarda. Upropastio mi je život na 6 godina. Učinio me strašljivim duhom i depresivnom. No idemo polako. Ipak, moram objasniti što se događalo prije da bi objasnila što je bilo poslije.
Prvih 4 razreda osnovne škole su bili savršeni. Imala sam hrpetinu prijatelja, vodila radijsku emisiju, bila popularna u školi i u gradu, poznata kao brbljavica u razredu, odlikašica koju je učitelj obožavao... Sve super. Taj dečko, nazvat ću ga Mirko (iako se tako ne zove), je bio dečko s kojim sam sjedila u razredu i svaki dan bi nas opominjali zbog pričanja. S njim sam se stalno zezala, igrala poslije škole, mislila sam da mi je najbolji prijatelj. No,nisam primjetila tu promjenu. To vrijeme kad se moj prijatelj pretvorio u zlobnog genija, čovjeka koji me maltretirao idućih 7 godina.
Mirko je napravio leksikon (znate one gluposti koje se ispunjavaju kao mala djeca), i nije mi ga dao da ga ispunim. Nema veze, ja ću ga sama uzeti iz torbe, nije bed. I uzmem ja njega i ispunim. Primjetio je. Naljutio se. I tako je sve počelo. Taj dan sam letila niz stepenice ispred škole (dosta dugačke) i dobila nogom u trbuh. Plačući sam došla doma i sve rekla mami, koja je to rekla mom razredniku. On je Mirka pozvao, izrefulao ga i kaznio. Pametni Mirko se zato dosjetio nečeg puno fizički bezbolnijeg i psihički puno štetnijeg. Pošto sam živila u stanu bez vode, a imala sam taj problem zbog kojeg sam ispuštala jak miris dok se znojim, to mi je bio veliki problem. Mirko je to primjetio, i smislio plan. Vidite, ovo nije bilo puko zafrkavanje, koje je došlo tek tako, ovo je bio dugo promišljan i razrađen inteligentan plan. Taman su u to vrijeme bili u điru pokemoni, i tako me je dragi Mirko prozvao Kofingom. Znate tko je Kofing, onaj koji baca otrovne plinove i ubija svojim mirisom. Da je to bio samo on, ne bi bilo tako strašno, ali on, inteligentan kakav je, i s groznim razredom kakav je to bio, ubrzo je cijeli razred nagovorio da me tako zovu, a oni cijelu školu. I tako sam postala poznata u školi kao Kofing, Weezing, Smrad ili Kofinjara. Kako god hoćete. Nisam mogla proći dva metra u školi, pa i u kvartu a da ne čujem "Bjeežiii!!Evo Smrada!!Ajme majko,bježite!".. To nije bilo samo nazivanje imenima. Ponašali su se prema meni kao prema gubavcu. Doslovce me nisu htjeli ni dotaknuti.
"Ajme,dotaknuo sam Kofinga,sad se moran oprati!Bljak!" Čak su se izazivali da me dotaknu, a nitko ne bi htio. Kad bi prolazili pored mene namjerno bi zadržali dah, da ne bi udahnuli isti zrak koji ja udišem. Nitko se nije htio družiti sa mnom jer bi onda i te zafrkavali, govorili da su jadni jer se druže sa Kofinjarom...
Bilo je grozno.. Naprosto odvratno.. Svaki dan sam dolazila kući plačući, nisam pričala ni sa kim, postala sam mučaljiva, imala sam lošije ocjene.. Molila sam ih da prestanu, da su grozni, da mi je dosta, ali oni su se samo smijali na to i nastavili. Nisam to više mogla podnijeti. Bojala sam se uopće dirati ljude, što će mi ostati još godinama u navici.. Bojala sam govoriti slobodno, da me ne bi ušutkali i rekli "muči kofing, tko je tebe što pitao".. Bilo mi je tako grozno, a moj razrednik nije znao što učiniti.. Htjela sam se premjestiti u drugu školu,bila sam luda više.. No u zadnji tren sam ostala u ovom razredu i školi, nadajući se da će kraj osmog razreda doći što prije.. I tako je prošlo prve 4 godine tuge i patnje.
Molila sam Boga da Mirko ne ide u moju srednju. Moje molbe nisu bile uslišane. Zamolila sam pedagoginju i ona nas je smjestila u različite razrede. Zadarski mioc je mala škola, ima 4 razreda u generaciji, dva matematička i dva opća. Ja i on smo matematička. Malo nas je, tako da se svi znamo. Kad sam saznala da će ići u istu srednju, zamolila sam ga, preklinjala da ne radi istu stvar i ovdje, na što je on rekao da neće.Ja sam mu budala vjerovala.. Nakon svega, ja sam mu vjerovala.. No, nije održao obećanje.
Evo, sad sam četvrti razred srednje i još nije prestao. Još uvijek moram prolaziti hodnikom i gledati učenike njegovog razreda (hvala bogu,sad je problem samo s njegovim razredom, moj razred zna za to ali se pravi kao da ne zna..) kako bježe od mene kao od kuge i deru se "Koofing!".. I dalje prolazim starim kvartom i slušam deranja za sobom.. I dalje ponekad mislim kako ne mogu više, kako ću jednog dana jednog od njih zviznuti ili čak i ubiti. Po dolasku u srednju bila sam mučaljiva, tiha, nesigurna u sebe, doslovce sam se bojala dirati ljude, pa su oni mislili zbog toga da sam malo čudna, bojala sam govoriti slobodno u razredu, i zbog njega sam se bojala muškog spola općenito, jer sam naučila da me dečki samo vrijeđaju i tuku a ne da se ponašaju pristojno prema meni.. Ali.. Upoznala sam nove ljude, shvatila da postoje i dobri ljudi, da život može biti lijep i unatoč tome, da su oni kreteni samo manjina, hrpa nezrele djece koja nemaju što raditi pa mene sprdaju.. Imam ljude koji me vole, ljudi koji su mi podrška i koji znaju za moje probleme i unatoč njih me vole, ljudi koji su me naučili vjerovati.. Ponovno sam stekla reputaciju velike brbljavice i vesele i drage osobe.. No vjerujem da sam ja još dobro prošla i da sam jedna od sretnih..
To što ljudi rade drugima može ih upropastiti za cijeli život. Za vas koji ste to proživjeli, znajte da može biti bolje, možda ne sad ali hoće, da nisu svi ljudi takvi, da postoji dobrota i ljubav na ovom svijetu.. Za vas koji stojite postrani, nemojte! Poduzmite nešto, spasite tu osobu od emocionalnog i psihičkog uništenja, vjerujte da se isplati...
always outnumbered
|
- 15:55 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
