20.09.2007., četvrtak

Kombajn

Od početka ovog mjeseca, tiskovine gotovo svakog dana na naslovnicama objavljuju samo vijesti o umiranjima. Najprije sam vidio fotografije onih dragih, požrtvovnih mladića, poslagane na stolu za vrijeme komemoracije u Šibeniku. Za par dana vijest da je umro veliki Luciano Pavarotti. Koliko sam samo puta uživao preslušavajuči njegove (i druga dva tenora) CD snimke.
A onda šokantna vijest da je umrla prava operna diva Mirjana Molnar Talajić. Službeno nas je upoznao njen suprug, s kojim sam 92. bio u HV. povremeno bi se susreli na kavi na Britancu, i malo pročavrljali. Uvijek je bila vedra, vesela. U posljednje vrijeme nisam je viđao, nažalost. A sada i vijest, da je umro Dr. Vlatko Pavletić. Osim što sam ga službeno susretao, vrlo često susreli bi se na Dolcu, obično u odjelu mliječnih proizvoda, jer izgleda da smo kupovali sir i vrhnje kod iste kumice.
Nako svih stručnih i kompetentnih osoba koje su rekle svoje, što ja još mogu nešto pametno dodati. Ništa. Slava im!
Kada će se taj kombajn smrti konačno zaustaviti?
- 10:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.09.2007., srijeda

AMBROZIJA

Ambrozija cvjeta,
Pčele marljivo skupljaju pelud,
Bit će meda od ambrozije,
Piti ćemo čaj s medom.

Što da naprave alergični na ambroziju?
Neka piju čaj bez meda!
(Jeli to nešto poput haiku poezije?)


- 10:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.09.2007., utorak

Potjernica

Ljubomir Čučić, fini uglađeni gospodin blagog pogleda, mirnih pokreta ruku i nogu, (sve viđeno na TV), bivši (vjerojatno) uspješni diplomat, jednom riječju idealan otac, ne želi policiji otkriti gdje je sakrio otete kćerkice. Zbog toga se za njima raspisuje potjernica za područje cijele RH. Iz toga zaključujem:

1. Policija se drži slova zakona i ne može na silu prisiliti taticu da otkrije boravište djece, pa raspisuje potjernicu. (A da malo pogledaju kuda se tatica kreće?)

2. Svi oni "sitni kriminalci" (provalnici, varalice i ini), jednostavno su obični hvalisavci, koji na informativnim razgovorima u policiji, govore o svojim "podvizima" starim i po nekoliko godina! Dobrovoljno, no naš tatica to ne želi, a policija nema mogučnosti da ga nagovori, da progovori! Bravo.
- 10:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.09.2007., ponedjeljak

Svemoguči blog

Čini se da je naš vrli gradonačelnik još sinoć, ili danas u cik zore, prijue tračanja na Slčjeme, pročitao moj jučerašnji blog. A možda je to bio neko iz "struke". Uglavnom, danas tramvaji stoje na Britancu na pravom mjestu. Što mi je utjecajan blog!
- 11:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.09.2007., nedjelja

Tupe škare?

Iskoristio sam lijepo sunčano nedjeljno prijepodne, da se provozam skuterom po ugodno praznim novoobnovljenim prometnicama. Svaka čast, sve je jako uredno, lijepo, za nas motoriste važno je da je podloga zaista ravna. Obišao sam sve one prometnice, koje je ovih dana otvorio svojim škarama naš vrli gradonačelnik, (jasno, uz pomoč struke!). Mora da su mu se otupile škare, jer tramvajsku stanicu na Britanskom trgu, koja je pomaknuta na staro mjesto - pedesetak metara zapadnije, a radovi su dovršeni još prije dva mjeseca, nikako da "pusti u promet" Zašto? pa blagoslovio je sve zaista lijepe niskopodne tramvaje, a sada nemože običnu tramvajsku tanicu. Pa i ona pripada Holdingu. Prije dva dana konačno je i postavljena tabla, (doduše prekrivena sivom najlon vrečom, da neki vozač nebi slučajno greškom zaustavio tramvaj, tamo gdje je to njlogičnije) kraj koje se tramvaj treba zaustaviti, čak je i sagrađena rampa, po kojoj mogu i invalidi u kolicima uči u niskopdnjaka. Ovako kolone automobila čekaju dok se putnici iskrcaju i ukrcaju ispred Konzuma. Zastoji su malo krači od čekanja na Bregani. Inače, na tom uglu skreče se za Pantovčak, Zelengaj, Nazorovu i sve one druge uličice, a osim toga tu je i obavezni jedini moguči obilazak za Tuškanac. Možda "struka" ipak dade ideju, da se kupe još jedne oštre škare, pa da naš sveprisutni omiljeni Bandić blagoslovi i dozvoli zaustavljanje tramvaja pedeset metara dalje. Bilo bi to veliko ubrzanje protoka vozila na Britanac. Bumo vidli, treba pitati struku, rekao bi nam Hercegovac. Evo ovog trenutka Blanka postala sa 205 cm. svjetska prvakinja. Čestitam!
- 13:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.09.2007., subota

Četiri "mušketira" - 2

Ma skratit ću ja malo tu priču. Uglavnom nakon dvije godine školovanja u Četvrtoj muškoj, svaki od nas četvorice imao je razloge da promijeni školu. Ja sam dvije godine za redom i pored opčeg uspjeha "vrlodobar", imao negativnu ocjenu iz vladanja, pa mi je preporučeno da se upišem u novoosnovanu Četrnaestu eksperimentalnu gimnaziju. Bila je to nova škola, sa najboljim zagrebačkim profesorima, novosagrađena zgrada u Dobojskoj ulici kraj Trešnjevačkog trga. Zamislite, lakirani parketi, venecijanske rolete ( koje smo čuvali od oštečenja, jasno bili smo svjesni da je to ugodan i koristan luksuz, jer su učionice bile prema jugu), zatim posebni kabineti za kemiju i fiziku, sagrađeni u obliku amfiteatra. Dakle, sva četvorica opet smo bili u "B" razredu. Školska pravila ponašanja imala su jedan - po nama- veliki nedostatak. Naime na nastavi smo morali biti u papučama, a cipele i ostale krpe ostavljali bi u garderobi ispred učionice. Jasno, papuće je svaki dan trebalo donositi i odnositi iz škole. Kako molim lijepo sa smrdljivim šlapama markirati zadnji sat i juriti na Grič pred Šestu žensku? Fuj, smrdile nam torbe, a to su primijetili i suputnici u tramvaju, kojim smo se vozili prema gradu. Pronašli smo jedan ormar u koji su se odlagali školski trokuti, šestari, spužve i ostale drangulije. Bilo je tu mjesta i za naše smrdlive šlape, sve dok pofesori iz kontraturnusa nisu osjetili čudan smrad. Ormar je ispražnjen, a jasno nas četvoriva nikada nismo priznali vlasništvo smrdljivih papuća. Jednostavnije je bilo od staraca iskamčiti nove šlape, jer smo stare "izgubili". Da smo i u toj školi pravili huncutarije, netreba posebno naglašavati, ali je naše zajedničtvo očvrsnulo, jer smo sva četvorica (osim Žike, koji je stanovao pored današnje Cibone), dolazili u školu iz grada, za razliku od Špišičevih fakina ispred trešnjevačkog kina. Razred je - zamislite liberalizacije - bio mješovit. Dvadeset i dvije djevojke i nas jedanaest hahara. Bilo je to novo iskustvo u odnosu na sve ostale zagrebačke gimnazije. Eto možda i zbog tog detalja ono "eksperimentala" u imenu škole. Ubrzo smo se svi lijepo sprijateljili, i među svima nama vladalo je ono pravo drugarstvo ( ne mislim na komunistički pojam). Međusobno smo prepisivali zadaće , a najgorje je bilo kad bi matematika bila prvi sat, a zadataka kao u priči. Jednostavno fizički se nije stizalo sve prepisati na vrijeme. Kolegice - matematičarke - dolazile bi zato i po pola sata ranije, i onda bi pred školom, (u razrede se moglo ući tek deset minuta prije početka nastave) na kamenom zidiću davale svoje teke, a mi bi kao sumanuti prepisivali. Razrednica - profa iz matematike, dolazeči u školu, znala je to vidjeti, ali okrenula bi glavu na drugu stranu. Bila je divna ili bolje - draga. Jasno, sa pušenjem smo nastavili Žika, Čump i ja. Miki mislim da nije u životu zapalio cigaretu. Kad bih ostao bet cigareta, počastila bi me profa iz povijesti, ali sam u nekoliko navrata i ja uzvratio, kad bi ona ostala prazne kutije.

Uvijek sam sjedio u prvoj klupi, odmah ispod katedre, jer bi tako naslonio knjige i teke, iz kojih sam si pomagao pri odgovaranju. Vrlo jednostavno nasloniš knjigu na katedru i duboko "razmišljaš" oborena i "zamišljena" pogleda. Koliko sam se puta tako spasio od komada. Obezobrazio sam se pa sam šaptao kad god sam stigao pretežno koristeči knjige, a ne glavu kao izvor znanja. Volio sam povijest i zemlopis, nešto manje kemiju i fiziku, A najviše me mučila matematika i hrvatski. ( to se i sada vidi po razmještaju kvačica na dva slična glasa, kaj mogu, ja sam porijeklom svega stotinjak metara od Sutle, i Evropske unije. Za nas je sve nekako "tvrdo Č".) Jednom je to šaptanje (ipak priznajem da sam se obezobrazio u nedopuštenom "pomaganju") mojoj omiljenoj profi (zgodnoj zlatokosoj mladoj gospođi) dozlogrdilo , prozvala me i ljutito mi postavila četiri pitana. Znam da se jedno odnosilo na neku bezveznu stvar u vezi Napoleona. Ja sam samo buljio, zijevao, i na kraju čuo oštro, sjedi, debela jedinica. Malo me je to za neko vrijene, - par tjedana primirilo, a onda jasno da je kvrga iz povijesti bila lako ispravljena, jer zaista sam iznad prosječno imao znanja iz tog predmeta.

U razredu razvila se i jedna ljubav, ustvari, duboka simpatija, koja je kasnije nakon nekoliko godina završila pred matičarom. Desilo se to Mikiju i Nac, kako smo je zvali. Oboje su poslije mature upisali medicinu i bili uspješni liječnici, a to su im i djeca.

I tako došao je i Ispit zrelosti. Dobili smo papire sa žigom i kud sad? Najbliži je bio faks na Trgu Maršala Tita. Žika, Čump i ja odlučili smo se za Pravo, jer je dekanat bio na prvom katu, za razliku od Filozojije, koja je bila kat više. Na prvu godinu upisalo nas se oko tisuću (nije bilo ni prijemnih ispita i svih ovih današnjih kvaka) U predavaonu za brucoše (kao i danas) moglo je uči maje od 2oo studenata, tako da su nadobudni brzucoši dolazili i po sat vremena prije početka prvog sata, nebi li uhvatili mjesto u predavaoni, a predavanja su se slušala i kroz dvoja širom otvorena vrata u hodnik pun brucoša. Ubrzo su te ambicije kod mnogh splasnule, tako da se u drugom semestru bez problema moglo ulaziti u dvoranu.

Studiji su nam išli kako kome. Žika je diplomirao, zaposlio se kao pravnik u poznatoj zagrebačkoj firmi, ali nažalost zbog astme a možda i jetre prerano umro. Čump je stalno bolovao i polagano studirao, a onda kao apsolvent preuzeo posao u tatinoj firmi. Ja sam se zaposlio već polovinom drugog semestra, upao u jednu prekrasnu profesiju, mijenjao fakultete zbog potvrde za odgodu od vojske, vratio se na Pravo, u međuvremenu oženio, dobio prekrasnu kčer, i apsolvirao. (Tada nije vrijedilo pravilo godina za godinu) već se veliki broj ispita mogao ostaviti za apsolventski rok. Ja sam ih ostavio maksimalno.Mislio sam to iz vica polagati kad odem u mirovinu, ali pravila su se nažalost promijenila i to je sada nemoguće uz moju najbolju volju(HI;HI;HI) Socijalno sam imao, dakle radno mjesto za stalno, a u to vrijeme petnaest godina rada u mojoj profesiji priznavalo se kao visoka stručna sprema! Stvarno, ništa me nije tjeralo da odvalim one zaostale ispite, jer tamo nebih baš mnogo naučio za posao, koji sam radio. Kasnije je ta privilegija ukinuta, i u radnoj knjižici koja je sada u ZMIOR-u piše završena SSS. Koliko uzalu deranja faksovskih klupa! Ali zato ipak znam napisati prigovor zbog krivog parkiranja, a ponekad to činim umjesto mog Pileta, inaće diplomirane pravnice!

Nas četvorica sve smo se manje družila, jednostavno život nas je "gurao" na razne putove. Pod kraj viđali smo se na proslavama godišnjica mature, i ponekom telefonskom pozivu, nažalopst više zbog potrebe za uslugom, nego onom prijateljskom "Kako si?"

Eto, sada smo mi preživjeli ispratili i trečeg od četiri "mušketira". Ostao sam samo ja , a kak dugo - bumo vidli - _ reklo bi prksljemensko pučanstvo. Dosta. sve u svemu ipak je to tužna tema iako je nekadabilo lijepo i uzbudljivo. Ali takav je život! Pozdrav!
- 11:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

dnevnik zbivanja, moja putovanja