Odlaze.
U tišini.
Svaki dan.
Jedan za drugim..
Ostavljajući prazninu za sobom
koji nitko ne može nadomjestiti.
Zašto ?
Mnogo pitanja na koja nema odgovora.
Pokušavaš ih naći negdje u dubini duše
U nekom djeliću srca.
Pogledom ih tražiš
Ali njih nema.
I opet ona monotonija,
Praznina.
I sve je oko tebe pusto.
A dani prolaze.
Neminovno jedan za drugim.

Kraj radnog dan, tjedna. Početak produženog vikenda. Konačno će se Bugga malo odmoriti, no prije toga treba dočekati majstora da sredi fotelju, a kad on to obavi onda će Bugga da se zaleti do Kike da pogleda jedan ležaj koji joj je već dugo zapeo za oko. Ako ležaj bude ok onda ga kupujemo plus jedan crveni tepih . Sve si guštam.
Evo, vratili se iz Kike , ali neobavljena posla. Nema više ležaja. Slijedilo je malo razočarenje. No, ima još dućana pa će se valjda naći ležaj koji bi odgovarao.

Jučer sam započela pisati ovaj post ali ga nisam završila. Zašto? Razlog jednostavan došla frendica na « kavu «. Moš mislit. Najviše što ne podnosim to je kad mi netko dođe u petak, u devet, a da se ne najavi. Nije da je ne volim da mi ljudi dolaze ali taj dan mi baš nitko ne treba .No šta je tu je. Zasjela ona tako, pa priča li priča, a ja samo klimam glavom i nabacujem jedan od onih prisiljenih osmjeha . Razumijem ja da ona ima troje djece, ( dvoje djece ide u školu, jedan u vrtić ) da mužić radi cijeli dan, a ona jadna ništa ne stigne. E od te spike me zaboli glava. Pitam ja vas lijepo kak ne stigne ništa napraviti ako je cijeli dan doma. Nek mi to neko objasni. Pa šta bi mi onda ostale trebale napraviti koje po cijeli dan radimo i isto imamo djecu kao i ona. Ili što je još najbolje od svega ima dana kad ne stigne ni ručak skuhati nego čeka mužića da dođe s posla pa da on nešto napravi. I što onda reći toj osobi kad ti se dođe žaliti na dragog supruga da ju on ne razumije. Da se samo izderava na nju kad dođe s posla, a ona jednostavno nije stigla od dosade ništa napraviti. Pa sad ti budi pametan.