Nanesena šteta
Neću puno objašnjavati o čemu se radi jer je autor sve objasnio u uvodu. Kao i svi kratki fanfictioni nema baš radnju, ali je zato odlična psihološka analiza Angela. Događa se u 2. sezoni AtS-a. Ovo je prva priča koja spada u čistu kategoriju angst. Slična je angstu s upozorenjem 'tissue warning', ali mnogo je mračnija s manje suznih trenutaka.
Nanesena šteta
(Falling Damage)
by Dann
Kategorija: Angelovo prijateljstvo sa članovima Angel Investigationsa; angst
Vrijeme radnje: Reunion - 2.sezona
Sadržaj: Cordelia i ostali su mirno prihvatili da su otpušteni?? Ne bih rekao!
Bilješka autora: Htio sam opisati kako je Angela promijenila cijela situacija sa Darlom, zašto je od sebe potjerao prijatelje. Također razraditi dio koji nedostaje u seriji - što se dogodilo između onoga kad je rekao da ih otpušta i kadra u sljedećoj epizodi kad odlaze iz Hyperiona, a Angel pali Darline crteže.
Druga bilješka: Angelovo loše stanje je ovdje prikazano naglašenije nego u seriji, ali je inače isto.
----
Pijedestal. Na njega su ga postavili. Sada je to shvatio i zbog toga ga krivnja pritiskala još jače. Toliko da iako nije trebao disati, gušio se. Utapao se. Padao je prema dnu i bili su zabrinuti.
Imali su potpuno pravo biti zabrinuti. Padao je, nezaustavljivo posrtao prema rubu metaforične provalije i nije se mogao zaustaviti jer kad god nije padao, osjećao je da udara u dno. A to je bilo puno gore - bilo je toliko lakše prepustiti se padu nego spoticati se pod teretom posljedica.
Promatrao ih je sa naizgled nezaineresiranim pogledom. Oni su mu sve. Sa malom iznimkom Buffy, oni su bili jedini ljudi na koje se usudio računati i vjerovati im i sad su sjedili ispred njega, preklinjali ga da shvati da je u krivu, da se mora zaustaviti.
Oni su sav njegov život sada - i zato ih mora pustiti. Ako budu radili za njega, pogotovo nakon što se pakao otvorio, poginut će. Darla i Drusilla nisu više bile samo njegov problem--sakatit će i ubijati kroz grad i vjerojatno će početi sa onima koji su mu najbliži. Sve samo zato jer su željeli natrag Angelusa. Što je značilo da mora otjerati svoje prijatelje što je moguće dalje od sebe.
Bilo mu je draže da ga mrze nego da završe mrtvi u krvavim rukama njegove sire ili još gore, njegovim vlastitim. Užas ga je ispunio na tu pomisao. Radije bi se vratio u Pakao nego da ih Angelus napadne -- što je bila veoma stvarna prijetnja što se njega tiče.
Pošast Europe je bio tu. Režao je i urlao u njemu za oslobođenjem. Bar je tako volio misliti--lakše je dati ime krvoločnim, nasilnim nagonima nego priznati da su dio njega u jednakoj mjeri kao i njegova duša. Otkad je Darla počela buditi uspavanog Angelusa, onog kojeg nijedno prokletstvo, NIKAD, ne može obuzdati, postajalo mu je sve teže razlikovati gdje je on počinje, a njegov demon završava. Jesu li stvarno razdvojeni ili je sve to on?
- Tako je, ja JESAM dio tebe... - režao je u njegovoj glavi. Od toga se osjećao prljavo. Suosjećanje za druge mu je na trenutke postajalo nevažno i uzaludno.
- Samo me pusti da se poigram... -
Tama.
I što je osjećao više tame, dublje je tonuo, više mu se Angelus igrao sa umom. Demon je želio VAN. I kao što je Drusilla rekla, Tatica se približavao površini, izvlačeći se vani čak i dok je Angel bio ondje--osjetio je pritisak i neodoljivu želju za prepuštanjem kad je trebao odlučiti između ostavljanja Dru i Darle da naprave pokolj i spašavanja grupe svojih najgorih neprijatelja.
Njegova odluka je smirila demona na neko vrijeme, ali pritisak se vratio polako gradeći napalm u njemu. Sumnjao je da će još dugo izdržati jer se činilo kao da želi obuzdati dio sebe, dio svoje osobnosti. Čak i sa dušom i sa shvaćanjem da će ako se jednostavno prepusti mnogi ljudi poginuti, dio njega je znao da bi bilo lakše odustati. Nije bio siguran je li mu ostalo dovoljno snage da mari.
Darla je olabavila spone u kojima je držao zvijer.
Cordelia i ostali nisu trebali gledati kako se gubi, niti su morali sasvim uništiti svoje idealističke iluzije. Trebali su nestati iz njegovog životu prije nego ih uništi.
"Vjerujem. Svi ste otpušteni," rekao je mnogo odlučnije nego što se osjećao. Gledali su ga zapanjenim pogledima kao da je digao ruku i udario ih svom svojom vampirskom snagom.
Iznutra je ga stegnulo što će ponovo biti sam. Ista hladnoća ga je ispunila kad je otišao iz Sunnydalea i zbog tuđeg dobra prekinuo svoju najbliskiju vezu sa ljudskim svijetom. A sad je ponovo kidao veze.
Nije htio biti sam.
Ali morao je biti - _Želiš_ ih ubiti. -
Ne...
Morao ih je otjerati.
- Ubij ih, ubij ih, ubij ih! - Angelus je bijesno kričao, oštra bol kroz Angelovu glavu. - Krv. Ubij. Hrani se! -
Ustao je i izašao iz ureda. - Ha! Kukavico... - Zastao je, slušajući bilo tri srca kako odjekuje iz njegovog ureda. Oči su mu se ovlažile. Ljutnja. Na sebe. Kako je to mogao učiniti... Zar mu Cordelia nije baš to jutro rekla da je tu za njega? - Lagala je idiote. Ubij ih sve! NAHRANI SE! PREPUSTI SE!! -
To zapravo nisu bile riječi, nego osjećaji, mračni nagoni koje nije mogao zanemariti. Zatvorio je oči i snagom volje prisilio demona na tišinu, ali pulsiranje u njegovoj glavi mu je govorilo mu je da to neće potrajati dugo--njegova čvrsta kontrola nad demonom je nestala. Spirala prema dolje je prije počela, ali Kateina topla krv je zapečatila promjenu u ravnoteži.
Sam. Kako će se boriti sam?
Unatoč riziku, htio se vratiti i reći im da se šalio, prisiliti se na osmijeh i sve izbrisati -- vratiti se u vrijeme puno nade kad su otkrili Shanshu. Ali Darlu nije mogao izbrisati. Samo kolac zabijen njegovom rukom je mogao biti smrt za nju, kao i prvi put. I cijelo vrijeme, Angelus se smiješio--zloban, hladan cerek koji je prijetio da će mu razderati zdrav razum na komadiće.
Sa uzdahom je zahvalno rukom čvrsto uhvatio rukohvat stepenica i krenuo prema svojoj sobi.
Bio je tako umoran....
Nije se više htio boriti. Iskupljenje i nada su mu kao nikad dosad izgledali kao nedosežne točkice u daljini.
"Koji je to VRAG bio?!" čuo je visoki uzvik iz ureda. Vjerojatno ga sad mrzi. Čuo se tup udarac za kojeg je pretpostavio da je udarac ruke o stol.
"ANGELE, DA SE NISI MAKNUO!"
Zatvorio je oči, na trenutak osjetivši utočište u mraku. Zašto ga je pratila? Zašto to mora otežavati? Zar ne shvaća da ga to ubija? Uz Angelusa još osjećati da je iznevjerio svoje prijatelje.
"Cordelia," rekao je još okrenut leđima. "Odlazi." Ruka mu je pala sa rukohvata, mrtva i otupljena. Nije htio raspravljati s njom.
Nije se htio svađati.
"Neću. Neću dok mi ne kažeš zašto si se iznenada vratio onome 'Angel. Pećinski vampir. Ja, sam. Vi, loši..." rugala se. Čuo kako duboko diše od ljutnje i htio je učiniti bilo što da ublaži povrijeđenost koju je uzrokovao.
Zgrabila ga je za ruku i okrenula ga tako brzo da je zamalo izgubio ravnotežu. Nikad ga prije nije dotakla sa nasilnim pokretom. Prijatelje je doveo do toga.
Nije joj uzvratio oštri pogled kojim ga je gledala. Zašto su mu Više Sile proročanstvom poslale zraku nade samo da bi ga upropastile i oduzeli mu to? Njegova borba za dobro mu je sve više sličila neslanoj šali. Vidio je da ga Gunn i Wesley s očekivanjem gledaju kroz stakla ureda - oni su bili njegovo uporište. Oni su mu bili veza sa životom, pomagali mu da vidi stvari jasnije.
A sad ih je otpustio.
"Odgovori mi, Angel!" zahtijevala je i da nije bilo malo nesigurnosti u tonu, pomislio bi da je ponovo postala Stara Cordelia. Queen C. Zar ju je toliko povrijedio?
Nešto se ponovo dizalo u njemu i to nije bila usamljenost. Angelus je opet pokušavao prigrabiti kontrolu. - Iščupaj joj grkljan! Razderi joj dušnik, to će je ušutkati!- iskonski nagon mu je prostrujao tijelom i nesvjesno je pogledao prema njenom vratu sa nimalo lijepim namjerama prije nego je uspio utišati želju.
A ipak mu se u ustima zadržao slano-metalni ukus. Mogao je zamisliti kako boja zidove sa njenom krvi--toplom, živom, tamnom tekućinom. Tako dobro... Potisnuo je uzdah zadovoljstva dok je slika preplavljivala njegov um. - To bi mogao imati... Oslobodi me i pokazat ću ti blaženstvo. -
"Nije..." napokon je odgovorio muklim šapatom, "Ne radi se o tome."
Pogledala ga je čudnim pogledom i činilo mu se da je primijetila ono što je pokušavao sakriti--to da malo nedostaje da podlegne Angelusu.
To da ga je Darla uništila.
- Ubij je! Ubij je! Uzmi Britanskog dečka za desert. Krv je sve što želiš.... - Bol ga je stegnula oko nepomičnog srca kad se još jednom potisnuo mračne misli.
Cordelia je zurila u njega. Štogod da je primijetila, odlučila je ignorirati. Glas joj je postao nizak i prijeteći. "Ma nemoj? Slušaj, Mrgodni. Misliš da sam ti ono jutros rekla zbog sebe?" pitala je, ne popuštajući stisak svoje ruke kao da ga je njena ljudska snaga mogla zadržati. Začudo, mogla je.
"Cordelia, otpustio sam te. Gubi se." rekao je sa lažnom sigurnošću. Angelus nije popuštao.
Nije ju ni htio ozlijediti. A hoće. Angelus je postajao snažniji.
"Neću," rekla je čvrsto, uhvatila ga prednji dio košulje, odvukla ga do kauča u predvorju i gurnula ga da ga prisili da sjedne.
Nije ju zaustavio. Dio njega ju nije htio zaustaviti.
Tako umoran...
"Cordelia, rekao sam ti..." uzdahnuo je, ali nije imao volje za ništa više.
- Uzmi je, uzmi je, uzmi je! - demon je ponavljao kao mantru sve glasnije dok mu se nije činilo da mu ekspresni vlak prolazi kroz glavu.
"Koji ti je? Zašto si to dovraga učinio? Zašto si nas otpustio?" prasnula je, ignorirajući njegov zapovjedni ton.
Digao je pogled prema njenim optužujućim očima. "Što želiš da kažem?" rekao je neutralnim tonom i bezizražajnim licem skrivajući žaljenje koje ga je prožimalo.
"Želim da kažeš da nisi mislio ozbiljno i da si opet dosadno tvrdoglav," Cordelia je hladno uzvratila.
"Ne mogu," kratko je odgovorio gledajući pravo pred sebe. Nije više mogao gledati nikog od njih u oči.
Cordelia ga je promatrala sa sve zabrinutijim izrazom. "Zašto?" upitala je blaže ovaj put - gotovo nježno.
"Zato jer vas ne želim ubiti, a to bi se lako moglo dogoditi," promrmljao je kroz zube, naglo ustajući. Osjećao se kao da mu Angelus iznutra čekićem udara po lubanji i stresao se kad ga je kontrola zamalo napustila.
Otpor, otpor, otpor... Kako da se odupre _sebi_? Zvijer više nije zatočena...
"Što?" Cordelia je upitala, doza panike jasna u njenom glasu.
- Prekinut ću bol ako... Samo pogledaj njen vrat. Samo to i izbrisat ću svu bol koja te muči tako dugo.... -
"Molim te," rekao je jedva čujno, uzmaknuvši od nje. Morao se maknuti odatle... "Molim te, učini kako kažem. Samo ovaj put..." Glas mu utihnuo. Gledao je svugdje samo ne u nju.
Tako umoran....
Pogledala ga je sa tragom ljutnje od maloprije. "Angele-"
"Cordelia!" rekao je upozoravajuće.
"U redu, Angele. U redu. Ali nemoj misliti da je ovo gotovo..." rekla je. Osjećao je da ga želi pitati što mu je, što mu se događa. Ruke su ga htjele utješiti -- vidio je kao ih trgnula prema njemu prije nego se zaustavila. Bilo mu je drago da se zaustavila.
Okrenula mu je leđa s uzdahom i čuo je kako je prošaptala sebi, "Zašto mi više ne vjeruje?"
Stežući ruke u šake tako da mu je koža dobila još bljeđu nijansu, okrenuo je leđa njoj i prijateljskom utočištu koje mu je nudila i krenuo uz stepenice.
Sam.
Vidio je mir koji bi mogao imati samo ako se preda. Ako dopusti da ga Angelus nadvlada. Zamalo je to učinio, gotovo više nije mogao, ali udaranje tri srca ljudi koji su još uvijek bili u prizemlju natjeralo ga je da se uhvati za prolaznu misao da može pobijediti. Angelus je jak, ali možda je on jači....
Tako umoran...
Čuo je otvaranje ulaznih vrata i tri para koraka kako blijede u daljini. Tišina je ispunila prazni hotel.
Nekoliko trenutaka kasnije je u svojoj sobi sjedio na podu, naslonjen na zid. Naiskap je ispijao jednu za drugom posude krvi iz hladnjaka. Bacio je zadnju praznu posudu među ostale oko sebe i čvrsto se rukama uhvatio za glavu kao da je tako želi spriječiti da se raspadne. Sitost nije spriječila da mu se pred očima ponavljaju nasilne slike onoga što bi mogao učiniti ako se prestane opirati. I koliko bi onda bilo sve jednostavnije. Neću se predati, mislio je, očajnički stežući kosu među prstima.
*
*
Sat vremena kasnije se činilo da uspostavio prijašnju kontrolu nad demonom. Stajao je na rubu krova i smireno gledao bezbrojna svijetla velegrada. Učinio isto što je učinio kad je tek došao u L.A. i ostavio sve iza sebe. Isključio je bol i razočaranje. Isključio je sve osjećaje. Učinit će što mora. Ubiti koga mora. To može i bez tuđeg suosjećanja. Ne treba mu nada i svrha. Ne treba mu ništa.
Sada je bio potpuno sam. Nitko nije stajao između njega i tame.
I negdje duboko u njemu, Angelus se zadovoljno smiješio.
kraj
|