utorak, 01.03.2016.
Da li se doista po jutru dan poznaje?
Jutro je doista pametnije od večeri...entuzijastičnije svakako. Ah, kada bi se bar taj entuzijazam i ta jutrom prepoznata volja za životom mogla održati cijeli dan, ili...može li se ipak?
I uvijek na kraju poželiš da jutro još malo potraje, jer ujutro je sve ljepše...svako jutro neki novi počeci, pozitivni, lijepi jer baš to želiš svako jutro, čak i navečer prije spavanja, veseliš se tom jutru, tom novom danu, novom planu, pun entuzijazma da ćeš se još ranije ustati ne bi li taj osjećaj trajao što duže...svaki dan novo buđenje i ne samo u doslovnom smislu te riječi.
I onda kako dan odmiče, sav taj entuzijazam polako blijedi, volja se smanjuje, želja nestaje, svježinu je zamijenila zagušljivost...i opet čekaš novo jutro, novo buđenje, novi početak...uvijek iznova i iznova obećajući samome sebi da sutra neće biti takav dan, kao danas, kao jučer...sutra će taj osjećaj trajati malo duže.
Daj da predvečerje mog života bude poput podneva, obasjano suncem, istim onim suncem koje mi ujutro ne treba jer i u kišnim jutrima u svakoj kapi kiše vidim zrake sunca...to je taj entuzijazam, to je ta volja, to je ta sreća, a možda sam ja samo jutarnji tip osobe?
- 10:06 -
