ponedjeljak, 21.12.2015.
U potrazi za srećom
Ne znam da li to dođe s godinama, čitaj: kriza srednjih godina :), ili ti jednostavno dođe samo od sebe da preispituješ taj pojam sreće...a u konačnici da li je to uopće blagoslov ili prokletstvo biti "opčinjen" srećom kao takvom.
Mislim da sam ja uvijek bila od onih koja je opsesivno težila sreći...što sam više ganjala sreću, to mi je ista bila udaljenija!!! Nakon kilometara i kilometara proganjanja otkrila sam nešto! Jok, ne sreću već njenu suprotnost. Kako naporno...ta depresija, ta bezvoljnost, ta besmislenost u koju sam se sama dovela...do "filozofije o sreći" bila sam poprilično sretno čeljade...mozak na paši, nit problema nit pameti pa zaključujem - "glupi" ljudi su sretni ljudi, svakako sretniji od silnih mislioca, istih onih mislioca koji su redom bili depresivni, neki počinili samoubojstvo, neki se odali alkoholu...svima im je bio zajednički bijeg od stvarnosti ili su možda i oni zapravo tragali za srećom???...a svi odreda pametni uber alles, njihova ostavština ide u prilog tome...dok ovo tipkam na pamet mi pada Ernest Hemingway.
I onda sam se samo "probudila"...zajedno s buđenjem pojavila se opet i volja za životom, sve je odjednom bilo lijepo, ptice su opet cvrkutale (doslovno, slavuji?!), ljudi su bili dobri, vedri, nasmijani...sve je bilo kao u bajci. Woooow...pa to tako može biti! Wooow...pa sve je onako kako odlučiš vidjeti! Wooow...pa cijelo vrijeme je sreća bila u mojim rukama, nije mi čak trebao ni Coelho ni Alkemičar da mi to utuve u glavu...woow, pa ljudi život je lijep! Pa čak i onda kada nije...čak i tada ima nešto, nađi to nešto što će ti uljepšati trenutak, bar to...i da, život i jest trenutak - jučer je bilo pa ne plači nad prolivenim mlijekom, sutra će biti onako kako živiš danas, kako razmišljaš danas, sada, pa daj onda da mislim lijepo, veselo, djetinjasto jer znam da će i budućnost biti takva...ali djeluj danas, sada!
Da...baš poput Coelhovog Santiaga, tražila tražila sreću koja je cijelo vrijeme bila tu dok sam ja iz dana u dan živjela kao njegova Veronika, silly me!
A onda opet, kada bi me netko pitao koji je jedan jedini sastojak za toliko željenu sreću...ne bih odgovorila da je ljubav prema drugome jer nije klišej da prvo trebaš voljeti sebe da bi mogao voljeti druge...
Strast. Da, strast je glavni sastojak za sreću! A kada počneš živjeti tu strast shvatiš da je to zapravo tvoj poziv...pa zato piši, crtaj, pjevaj, plivaj, skači s padobranom, pravi kolače...izbor je ogroman! Pusti mašti na volju! Budi to što jesi, to što čuči u tebi i koga briga da li će tvoji kolači nekome biti fini, da li će tvoje pjesme drugima biti pjevne, da li će tvoju knjigu netko pročitati...prvo usreći sebe i tada ćeš, htio ili ne, usrećiti i druge...sve redom, pa čak i tamo onu tetu na ulici koju redovno srećeš uputivši joj osmijeh jer možda si jedini koji joj je to pružio u dugo vremena, jer i ta teta ima priču, baš kao i ti, ja, svi, pa dajmo da bude što više lijepih priča...hehe, kako li se to zove - leptirov efekt?
- 17:48 -
