- Ja ne postojim .
Svako jutro, to mi je prva misao kad otvorim oči u ispraznom krevetu, praznoj sobi, praznome stranu i ako me iskreno pitaš, praznoj zgradi, ulici, gradu i praznome svijetu . Zovem se Hrvoje i ovo je zadnji puta da čitaš moje ime, ja ne postojim . Imam sve što si možeš zamisliti, a vrijedi mi manje od ničeg . U frižideru imam hrane za koju nikada nisi čula, a otvorim je u većini slučajeva nakon isteka roka trajanja, bacam u smeće a da pritom ni ne pomislim postoji li netko kome je prije par dana mogla popunit zvučnu komoru želuca . Svako jutro oblačim odijelo . Neki novi brand . Svaki dan bacim kunu na gluposti, deset na porniće i sapunice, dvadeset na cosmopolitan, pedeset na fast food, stotku za piće nakon joba, radića u poker, petsto na gram droge da se osjećam nadrogirano, manje usamljeno, soma na kurvu s vremena na vrijeme, dva za kremu protiv starenja koja ima zlata u sebi, pet za lijevu sisu, deset za dvije zimske gume, dvadest za putovanje, sto tisuća za mito, milion za ubojstvo, jel' ti jasno kamo se bajka razvija? Novac . Negdje na toj skali između bačene kune i cijene nečijeg života, hoda i moje tijelo s dvije priče .
*
Nisam bio u ratu, nisam krao, ubijao niti glasao . Prije deset godina, bio sam lik u kasnim tridesetim, bez klinaca, s ženom koju volim dok joj oblačim danas kupljenim crnim donjim rubljem od svile . Dvojica maskiranih likova uljeću nam u stan i počinju bacati stvari naokolo, nakon što su mi razbili oko palicom i privezali me k'o svinju, označili trakom udaljenost do koje mogu dalje u ovome životu, granice izdržljivosti ogavnog američkog selotejpa preko usana, glave, ruku iza leđa, oko tijela i ruku, nogu, gležnjeva . Vrištim u glavi dok očima udaram kujine mule koji mi siluju ženu, očima koje plaču krv iz srca . Gledam kako joj uzimaju sve osim života za kojeg molim u sebi, nepunih pet minuta u kojima se prljaju čistoćom njene duše, vežu je tren nakon toga, na isti način, očito izvježban . U deset minuta su pokupili sve njezine stvari iz stana, dokaze o postojanju i odnijeli je u zatvorenoj vreći, krvavu od suza i bola . Ostavili su crnu tangu na uglancanom parketu pokraj odsjaja bačene noćne svjetiljke . Tada toga nisam bio svjestan, jer nisam mogao više disati nakon tih petnaest minuta bacanja po podu, lupanja u radijator kako bih se nekako oslobodio i napijo krvi njihove . Vrata se zarvore .
- Bože oslobodi me, mater ti jebem! Di si sada izmišljotino?!?
Vrata se ponovno otvaraju, on ulazi i kupi ih . Primjeti nabor ispod plahte, ambalažnu kutiju, ugura ih unutra mirišući ih tren prije, smijući mi se u facu . Pucam na molekularnoj razini, nekako pokidam dio trake i podignem se na koljena, naslanjam na zid, grebem ga do prozora rušeći kopiju portreta modiglijanijeve žene, vrata se ponovno zatvaraju . Gledam u crni auto, bmw kockicu bluranih registracijskih oznaka, prilazi mu lik s kutijom, zastane i pogleda me u prozoru, baca kutiju u kontejner ispod ulične svjetiljke . Očevidaca nema .
*
Dvadest sedam sati i trideset sedam minuta kasnije, vrata ruše dva prijatelja . Ugledaju me .
- Koji kurac .
- Nemoj me. .
- Bog.. .
Krv na podu, krvave suze, zbunile su ih jer sam nepomično ležao, negdje na granici isrcpljenosti i nesvjesti . Ne mogu reći, puk'o sam i sve što je bilo nestalo je, ostavilo ruševine nekog nenormalnog svijeta u mojoj glavi, bez smisla i bez nje . Sve je nestalo u tih nekoliko sati koje sam ležao na duši koja je iskrvarila . I znao sam da neće biti odgovora . Proveo sam godinu dana lupajući na desetke vratiju, loveći stotine rukava, puneći još više novčanika, ali svi gu govorili:
- Odustani!
Nikada nisam dobio nikakve odgovore . Bio sam kažnjen što postojim, a ne znam zašto . Nakon godinu dana izgubio sam razum, a samo sam ja toga bio svjestan .
*
Zamisli kako hodati je, kad znaš da se do krivca moglo doći, ali je očito nekome, tko ima nekog tko ima drugog čiji netko preko tebe do njega, dođe do Lika koji iskrivi stvarnost, bilo bitno da se zakon zaobiđe, pritom si digne rejting PRom ili promijeni stranku i strpa sve pod crveni tepih, za mene koji nemam ni sjenu u noći, dalje od svih dosega . Nakon nekog vremena digneš ruke od istine jer ti svi govore da nije vrijedna, da je opasna, pritom glumiš nadu na daskama života zbog prijatelja i njenih uplakanih očiju koje gledaš kad zaklopiš oči, a najradije bi skočio u bezdan . Svakog dana dođem doma nakon posla, skinem košulju s kravate odijela, koje čovjeka čini samo na prvi pogled, dok je drugi sasvim nova priča, teško čitljiv i ne razumljiv . Operem s kože miris zla koje mi je ukralo dušu, sjednem na crveni poni na koji sam ugradio košaricu, ako se sjećaš onih s metalnom kromiranom rešetkom i tvrdom narančastom drškom od plastike, e pa takvu, samo bez nje, ručke .
*
Krenem od svog kontejnera . Nema kutijice . Vozim se po kvartu, tvojem i njegovom i guram ruku u smeće, ali nikada ne vadim kutiju, crnu Skiny kutiju s novom tangom . Smiješ mi se zar ne? Misliš kako ja ne znam da je neću pronaći? Ne znaš kako je biti nitko i ništa . Besplomoćan u vakumu utjehe koju pronalazim kopajuću u smeću . Nakon bezbroj kanti i kontejnera, pomisliš kako nitkada nije ni bilo kutije, žene, silovanja, uvoda priče, ali svejedno tražiš jer jedino to ima smisla . Nisi više siguran u ništa, a rečenice postaju nepovezane . Gdje je smisao? Razmisli na tren molim te .
*
Prije sam izlasio odmah nakon povratka s posla, oko pola osam uvečer . Nisam pridavao pažnju vremenu kojeg nisam osjećao, dok nisam naišao na tebe, koja me ne vidiš ili ne želiš vidjeti, koja skrećeš pogled ispod balonera dok ja tražim komad nje, jedini trag, jedini početak traga do odgovora, kojeg je policija odbila potražiti, jer kakve su šance da je na kutijici bio otisak prsta onog kompresiranog amonijaka koji je odnio sve s sobom? Kopam, a ti prolaziš pokraj mene, kao da ne postojim . Čega se sramiš? Vidiš čovjeka koji gura stari poni s košarom ničega, koji zastaje pokraj kontejnera i ti prođeš pokraj mene? Nakon što su me svi izjebali, moram i tvoje osude upijati leđima? Mogla si mi jednom u tih devet godina, nakon što sam dao tijelo na sramotu svijetu koji mi je slomio um, prići i pitati me nešto, ponuditi mi novac kojeg bih odbio jer meni nije potreban, ali jest onima koji nemaju sve kao ti i ja, nemaju ni fetu kruha, nemaju čak niti igara kao u doba Velikog rima . Oni ne kopaju po smeću u potrazi za tangama, već hranom i plastičnim bocama za 50lipa .
*
Ne postoji čovjek koji kopa po smeću u potrazi za tangama .
Život nije bajka . Prekini skretati pogled s istine .
