Mima pleše. opet.

kažem sebi da sam ponosna na komunikaciju sa samom sobom koja mi donosi privilegiju da imam jako malo žaljenja u životu..
u smislu: obično oko svega popričam dobro sama sa sobom, izvažem plusiće i minusiće i odlučim..
ako se kasnije u životu pokaže da sam i bila u krivu, uvijek si kažem da je obzirom na okolnosti trebalo biti tako i nikako drugačije
s vremena na vrijeme dođem do zaključka da u životu ne žalim zbog svojih izbora
ni onih pravih a ni onih krivih
i eto se danas nakon dugo vremena vratih na blog
i sjetih se davno prošlog vremena
i nekih dragih ljudi koji su mi u to doba puno pomogli
jer su jednostavno bili ovdje kad su mi trebali
i pomogli da izgradim sebe ovakvu kakva jesam
i iskreno mogu reći da žalim..
baš mi je žao kao psu što sam propustila priliku da neke meni jako drage ljude pustim u svoj život i vidim gdje bi me to odvelo
mogu sad reći da nije bila prilika
i da sam bila daleko
ali znam da me u biti bilo strah izaći imenom i prezimenom, osobno pred svijet
iako isto tako znam da me nije imalo čega biti strah..
ali prošlo je vrijeme..voda protekla ispod mosta..ja nisam napravila što je trebalo..
a meni dragih ljudi nema..
ostale su samo blijeda sjećanja..
sjećanja su možda blijeda ali osjećaje vam ne mogu opisati riječima
ono kako sam se osjećala s tim ljudima je i danas jako kao i tada..
tako i znam da je bilo pogrešno..

a eto..mlado, ludo..što čovjek zna :)