09.02.2005., srijeda
Još mojih priča
Paradoks suicida
"Što više znam o onom što Bog nije – to znam više o Bogu."
(Fromm)
O samoubojstvu su mnogi rekli i napisali jako puno stvari, želeći stalno pronaći nešto novo u tome. Zašto čovjek ubija sam sebe postalo je već otrcano pitanje. Nešto poput napuštenog rudnika zlata gdje su mnogi pokušala naći novu zlatnu žilu, samo da bi otkrili da tu nema ničega novog. Ja možda nisam našao zlato, ali pretpostavljam da ovih dana uran dobro kotira na svjetskim tržištima.
Nemojte se zavaravati, neću govoriti o samoubojstvu kod čovjeka. To me nimalo ne zanima. Mislim, sve dok ti je u životu fino, dok imaš klopicu i krov nad glavom, čemu misliti kako okončati ionako kratak život?
Ono što me trenutno zanima je: da li Stvoritelj, ili Bog ako vam je draže, razmišlja o tome i da li On to može učiniti?
- Suicid kod Boga, glupost!!! – reći ćete. Zašto bi se On uopće želio ubiti? Kao Bog ima sve što želi, mislim, ama baš sve. Može biti sve što želi, imati komad koji želi, pušiti najbolji svjetski hašiš, pijuckati najbolja vina, biti bilo gdje i bilo kada. Trajno je prisutan svugdje, a to bi značilo da za Njega ne postoji budućnost ili prošlost. Jedino On ima osjećaj stvarne sadašnjosti.
No, mi živimo u svemiru koji vjerojatno nije neizmjeran. A On ima svo vrijeme na raspolaganju. Može gledati rađanje i umiranje svemira, ukoliko se svemir kao takav ciklički razvija. Što se mene tiče, može doći u kino CZK, spušiti si jednoga, pogledati si neki filmić i pritom se fino opustiti. Ali čak i Njemu mora jednom biti dosta svega, jer kad vidiš i isprobaš sve stvari kojih ima, postane ti dosadno. T. je u jednom čudnom razgovoru kojemu ovdje nije mjesto rekao da On ima na raspolaganju n – ti broj univerzuma. Dobra primjedba. No, ja ipak tvrdim: sama pomisao na beskonačnu dosadu je isto što i besplatna karta u Banjske dvore. Neki mudrijaši bi rekli, da će Bog izbrisati dosadu i zaboraviti na nju. To bi svakako bilo u njegovoj moći. Ali nakon n broja eona čak i to neće biti rješenje problema. Pokušajte puštati vodu u kadu dvadeset minuta. Voda sigurno neće isteći van. Ali nakon šest sati imali bi lijepu poplavicu. Što otprilike znači da nijedan "koš" nije dovoljno veliki da bi uspio zadržati u sebi nešto poput beskonačnosti. A pokušavati ne misliti na beskonačnu dosadu je još gore od same dosade.
Znači, našem dragom Bogu je definitivno dosadno. Ako mu je dosadno onda znači da pomišlja na suicide. Prestati postojati nakon eona uživanja čiste kristalizirane dosade izgleda kao najveća uživancija. Osim toga Bog si ne može dozvoliti da poludi. O ne! To ne bi nikako bilo dobro. Počeli bi ispadati kotačići koji pokreću svemir i nastala bi velika pizdarija.
Sindrom Raskoljnikov
"Nije potrebno vjerovati u nadnaravni izvor zla:
ljudi su sami od sebe sposobni svakog zamislivog zla."
(Conrad)
Raskoljnikov je glavni junak romana Zločin i kazna kojeg je napisao, nadam se da ga svi dobro znate, F. M. Dostojevski, poznati i priznati ruski pisac. Na možda četiristo strana knjige opisuje se ubojstvo i hvatanje zločinca, te ono što je za nas sada važnije – Raskoljnikove moralne dileme.
Kao što je i sam priznao Raskoljnikov je ubio dvije žene samo zato da vidi je li on sposoban učiniti nešto takvoga. Naravno, nije dorastao tome i slomio se pod pritiskom vlastite krivnje i savjesti. Bilo bi zanimljivo da je osjetio nešto drugo u sebi, nešto poput euforije i silne groznice, te da je tada shvatio da ima tajni dar zla. Dar prokletstva koji imaju rijetki ljudi; ljudi koji su istovremeno čudovišne zvijeri i "obični" pojedinci kakve svakodnevno susrećemo svuda oko nas.
Zanimljivo je da je to prvi roman (za koji ja znam) koji obrađuje tematiku takvih ubojstva. Danas je sve prepuno romana o serijskim ubojicama, snimaju se užasno loši filmovi (čast izuzecima kao npr. Seven ili Natural Born Killers), pa čak se i pišu pjesme (Nick Cave, David Bowie etc.) koje obrađuju tematiku masovnih ubojica. Biti masovnim ubojicom danas znači postati medijski superstar; san svake dobre novinarke koje bi učinile sve samo da se mogu poševiti s ubojicom u zamjenu za priču.
Tipični masovni ubojica može biti bilo tko. U SAD to su obično situirani bijelci s autom, stanom, dobrim poslom i traumama iz djetinjstva. Što to točno nagna čovjeka da počne svoju krvavu žetvu nitko ne zna. Stanje društva, predrasude ili jednostavno želja za ludom zabavom ili nečim novim? Pokušajte pogledati duboko u sebe i reći sami sebi: ja ne mogu ubiti. Zašto ne? Strah vas je da vas uhvate ili vas je strah kazne i čorke? Gadi vam se krv i nasilje? Ili možda jednostavno nemate "to" u sebi.
Pokušajte saznati. Ali molim vas ne u mojem gradu.
Što to znači imati ponos i da li to ima ikakvoga smisla?
Sjećate li se scene iz filma Pulp Fiction ili kako su ga naši preveli Pakleni šund kada Bruce Willis upada u zalogajnicu i tamo sredi crnog tipa koji ga progoni, a njihovu tuču zaustavlja vlasnik trgovine? Dečki se bude zavezani za stolice i onda Zed bira "savršenog". Vrata se polagano zatvaraju, muzika počne treštati, a crnac upravo prestaje biti djevcem. Cool ha? Bruce se uspio osloboditi i već je na vratima kad ga zaustavlja dernjava iz podruma. Vraća se i prekida party. Kao protuuslugu crni boss mu oprašta zajeb u boks meču.
Vidite, dobiti dvadeset i kusur centimetara muškog mesa u guzicu nije se svidjelo crncu. Spoznao je što to znači biti ponosan. Na najteži mogući način. I baš zato je zaboravio na lovu koju je izgubio zbog Bruceove pobjede. Sad znate što čovjeku (ili muškarcu ako hoćete) u životu znači jebeni ponos.
Zato i naš dragi Bare urla na pozornici – BUDI PONOSAN!!! i svaki puta se prisjeća kako je izgubio svoj ponos negdje narokan u prljavom WC - u. Jebiga, život teče dalje.
|
- 13:08 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
