šapat bića

danas je zadnji dan na poslu, nema me opet na netu neko vrijeme dok se ne sredi moj komp a u sto ne vjerujem.... stoga zbogom!!!

Konačno je lišće crveno ukrasilo ceste, sive, tmurne i mokre. Slijedi nam zima. Kao duh koračam tim cestama, oko mene poslovnjaci u vrevi svog sivila, usredotočeni na kratki ovaj život što još kraću radost im pruža. Crvenom torbicom prkosim, duhanom smotanim i duhom slobodnim. Bestjelesan sam. Strah me da ću jednog dana ugledati život koji je prošao pored mene jer sam ga izbjegavao i sada...
Nije me briga, život ionako je kratak.
Slušam kako mi govore, kako mi prosljeđuju razne poslove a ja to upijam, samo podsviješću i tako djelujem. Svijesno, nesvijesno, ujedninjeno, sjedinjeno, mišlju, djelom i propustom... riječju... bujice misli kao sjene i isjeckane zrake svijetlosti što su opnu oko mene skinule, da vidim sebe, svoje pogriješke i svoje kvalitete.
Duh njih je bio i ostao.
Duh moj biva sada, a kasnije...? neznam
Da li da ostanem među vama vječno, u vašim knjigama, u vašem sjećanju što rađa se u godinama novih naraštaja?
Želim ostati, i masi se pokloniti kao umjetna ruža, kao dar primjera, jer strahujem da poslije ovoga nema ničega, svijetlucavih oblaka, prekrasnih građevina sa vječnim stepenicama glave vrhovnoga.
Ujedno i mrak me zove, da se od vas otklonim, sebi radi primjera i vječnoga mira; u nepostojanju i nesjećanju.
Strah me.
Onog dana kada čestice materije se razdvoje duh sveti ostati će!
Skitnica i lutalica bit će, u sjećanju na sebe.
Crveni zmaj što ga je stvorio u mraku biva, dok prošlosti ima i vatra sjećanja, pakao vječni daruj mu, jer griješio je.
Duh sveti u paklu prebiva a onda se sa zmajem rascjepava u ništavilo zaborava!
Po tom mokrom i hladnom asfaltu hodam, polako, u strahu od svega.
Otkriti neću, sve do zmaja, samo nagađati mogu.

snovi kroz vječnost

Čudan je ovo život! Nikada nismo sigurni jesmo li budni ili sanjamo; hoćemo li se probuditi ili ćemo vječno sanjati. Najteži a ujedno i najpoučnjiji su mi snovi kada sanjam da se više puta budim i kada više nisam siguran jesam li budan ili ću se još jednom probuditi. Ti snovi mi poslije nedaju mira, probudim se (ako sam se stvarno probudio) i potpuno sam uplašen i uzbuđen, tijelo mi drhti a u srcu osjećam čudne žmarce. Drugi snovi su oni kada sanjam da mi se dogodilo nešto strašno, i u tom snu, patim, plačem, bojim se itd., a onda se konačno budim i shvaćam da je sada sve u redu i da se od tih strahota nije dogodilo ništa i kako je to samo bio jedan san, grozan san koji je također došao svome kraju, kao i svi oni grozni prije njega.
Danas sam baš razmišljao o njima i shvatio koju mi poruku nose. Prva vrsta snova mi govori da je ovaj život isto tako san i da će jednoga dana završiti a ja ću se naći u još jednom snu, u još jednoj stvarnosti u nizu njih bezbroj i beskonačno vječno. Ništa nije bitno, poruka je ta - živi, sanjaj... ti ionako samo sanjaš kroz svoju vječnost. Snovi su stvarni isto toliko koliko i ovo. U tim snovima ljudi postoje, ljudi žive i imaju svoj identitet...
Drugi san me baš sinoć potreso. On je za mene iznimno poučan, no večini ljudi, a i meni prije, je bio samo san OBIČAN SAN KOJI BUDI NAŠE STRAHOVE, i kojega se ne treba bojati jer je prolazan. Ali danas sam shvatio da mi taj san znači, da nosi poruku. Znam, barem za sebe, da strahovi postoje isključivo zbog nepoznatog, vezanosti i ponajviše zbog straha od smrti. Shvaćam da su strahovi tu da ih se pobjede I ZATO SU HEROJI IPAK HEROJI, jer su pobjedili strah. Druga vrsta sna mi je pomogla da shvatim kako se zapravo ne trebam bojati, kako nije bitno što se događa, jer ja ne nestajem, jer je moguće da se sve ispravi, jer je moguće živjeti i poslije smrti, jer možda, sigurno, i sada sanjam i moguće je da se probudim i ugledam neku bolju stvarnost, gdje mi je lijepše... gdje sam ja... u kojem snu... u kojoj stvarnosti... u kojem svemiru...
Poruke od nesvjesnog stalno dolaze i kao da to naše nesvjesno poznaje vječnost. Ako je vječnost čemu strah? Ne mogu a da me ne otme ta misao, da postojim vječno, iako vidim ovo kruto i prolazno. Također kažu da individua ne egzistira vječno, nego se spaja sa bogom, vječnom dušom ili kako god. Ali opet, ja sam mišljenja da je najbitnija naša volja kojom možemo zadržati naš individualitet, neovisno o postojanju boga ili ti vječne duše...volja, vjera u samoga sebe...sumnja

Taman me zakucala mračna soba konferensa, gdje obično sjedim, čitam knjige, dnevne novine ili neki politički tjednik, i sjetio sam se da bi mogao izači van i popušiti cigaretu na zrinjevcu. da, taman sam ju ispušio i sjetio se što bi mogao raditi kada se vratim u ured. već dugo sa svojom najbližom osobom diskutiram o tome. tema su alternativni krugovi, anarhisti i oni koji kao nisu šminkići. prvo bi se okrenuo na ove zadnje. oni koji nisu šminkići su ljudi novoga kova, furaju stil od tehno scene pa do neke etno-narodne scene. najčešće se oblače u "dronjke" ili neku jeftinu kul talijansku robu. ako su neki partijaneri, obično provode isto toliko vremena na svoj izgled a ako ne i više, zbog kompliciranih frizura i stoga se svode na ogranak šminkerijade samo što manje troše, a znaju se naći i oni koji podjednako troše na svoj izgled. sad idu oni najbolji, oni koji su najkulj, oni koji nikako ne prihvaćaju modu zapada nego kupuju u nekim bezobraznim i skupim indijskim dućanima koji drže najgoru moguću robu, raspada se lako i nema neke kvalitete i stoga im je bolje da se oblače jeftinije i kvalitetnije na placu ili na hreljiču ili čak besplatno u karitasu. to su frikovi, to su anarhisti... anarhisiti... protiv su svakog zakona, protiv drušvenih organizacija no jadnici ne shvaćaju da da ćak i njihov pokret anarhije je jedna organizacija i sama se bazira na zakonu a čak i da se u svijetu razori vlast, ostao bi zakon jačeg, pametnijeg a to imamo danas. anarhija ne postoji i to je živa glupost ako se izuzme dobrotvorna djelatnost na potisnutu agresiju mladih i na njihovo duboko razočaranje u svijet koje takvim pokretom izlazi van i vjetrovatno se jednoga dana i utiša. a sad alternativni krugovi koji također srljaju u zabludu, jer se obično i baziraju na nekoj anarhiji, kupovanju u indijskim dućanima ili nekom pankerstvu ili američkom rock. pankeri također imaju svaku rupu ili svaku zakovicu na mjestu na kojem i treba biti, oni isto imaju savršeni look, detaljno uređen izgled i vjerovatno satima stoje pred ogledalom i govore si kako su kuuul. sve u svemu svi smo mi isti i bilo bi glupo gledati drugoga i smijati se njemu zbog svoje slabosti... čast iznimkama!!!
evo, deset do četiri je i sada ubrzo mogu izači van iz mračnog i pospanog ureda i zaletiti se na svome plavom zmaju drito u poštu a onda u slobodu svojeg odabira

što vi mislite?

djelo božje

evo, mjesecima nisam pisao... i super se osjećam. vidim da je ekipa bila pametna. no, lako je biti pametan kada to treba reći drugome. svejedno mislim da treba pametovati i valjda jednoga dana i postaneš pametan. nakon nekog vremena. kada sam bio mlađi mislio sam kako sam najpametniji, pa par godina isto tako a za to vrijeme kada sam to mislio sramio sam se sebe u proštlosti, jer sam se smatrao pametan i jer sam mislio kako sam najbolje činio no sad pak mislim kako sam pametan i užasavam se kako sam se sebe mogao sramiti i užasavam se nad starjima koji smatraju da su sad najpametniji a neznaju da je to iluzija, omagljivanje vremene koje nas nosi iuvijek nas čini najpametnijima a zapravo smo uvijek isti samo što si kako vrijeme prolazi potvrđujemo sadašnje stanje kao najbolje i najpametnije.
tako je neki mladić bio borben, pun sebe i nije ga bilo briga za išta drugo osim njegovih želja, koje i jesu najstvarnije i najbitnije, no sada je on stekao neko bogatstvo, ženu, djecu i sada on također smatra da je najpametniji a za sebe u prošlosti misli kako je jadan ali zaboravlja da je baš zbog sebe sada tu sa tim svim što ima. sada je on najpametniji, ali ne borben, neživahan, ne i ovo i ne i ono što je sve bio prije, samo je najpametniji i nepokretan!!!
isto je tako jedna osoba kada je bila mlada, bila samopouzdana i nije vjerovala u postojanje nekog boga i sebe je smatrala za velikim borcem, no kad je život, pun iznenađenja, širok, krenuo sa udarcima ta se osoba savila od udaraca i pokleknula nekome tom svom bogu i zaplakala jer je smatrala da je to djelo nekog boga, njegovog boga, no to je djelo života, to je djelo čovjeka, njegovog brzog, modernog života, to je djelo ovog svijeta u kojem smo mi stvoreni... nažalost, ta osoba je izgubila borbu, borbu preživljavanja... inteligencije i otvorenosti svijesti... vjerujem da čovijek koji je prije živio i orao svoju zemlju pored kuće a dok su se djeca igrala pored te kuće vjerovao u djelo boga kada je njegovu djecu iznenadno pogodio meteor... to shvaćam al ne shvaćam kada se nešto dogodi tu kod nas, od ljudi, od naših mehanizama, naših pakosti... to više nije djelo boga ili univerzuma nego djelo nas!!!

pitanje?

Šta vi mislite o životu? Mislite li da je život savršeno uređen