RAZGOVORI S' POVODOM:
Chane-Legendarni bek Bubosa
Aca Tigar-Bubuleizam kao životno opredelenje
Uge-iz Politike
Mirko Bebica
Labud
Vlajko-Chikago
Bonkaca-ex Bubuleja

LASICE

RASPORED ODIGRAVANJA MOŽETE VIDETI OVDI:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



PRAVILNIK (AKO GA NEKO NIJE PROUČIO) MOŽE SKINUTI OVDI ISPOD







SEZONA LETO 2008



O'BIBA-STARI SEMINARAC KOMESAR ZA BEZBEDNOST I BIVŠI KAPETAN OVE MOMČADI.



McFATHER nekada McCHALO, BIVSI KAPETAN, KOMESAR ZA ODNOSE SA JAVNOSCU




BACER, BIVSI KAPETAN




CHIGY




CANE



KULJINA





VANZI:


KRKLEC:

REZERVE:



LABUD, PODKOMESAR ZA BEZBEDNOST I KOMESAR ZA MEDJUKLUPSKU SARADNJU





TIGAR GOALKIPER I BIVŠI KAPETAN MOMČADI






VANJA

PODMLADAK:




STEVA PODMLADAK KUCA NA VRATA PRVOG TIMA





NJEGOVA SESTRA JEJA

"SMRT SE NAS NISTA NE TICE" IN MEMORIAM, CHALE Chale je tu. Sve dok je nas koji cemo se secati njegovih gegova. Sijaset fazona koji su zaziveli u bubulejskoj terminologiji poticu od Njega. Godinama prisutan u nasem odrastanju Chale je umeo da shvati, uputi komentar ili kritiku ali nikad da bude bez razumevanja i saosecanja za razne gluposti koje smo cinili. Iz svoje skucene odaje gde je poslednjih godina bolovao zracio je nepreglednom zeljom i potrebom da bude u svetu, medju ljudima. I, u tome je uspevao. Da podsetim, malo je takvih. Vecinom, zivimo u vremenu skucenih ljudi, skucenih osecanja, skucenih predstava o zivotu i svetu. A, Chale je bio spadalo, sheret i covek vedrine. Neko rece, mudar i svestan covek nikad ne siri neprijatna osecanja i uvek zraci vedrinom, i u najvecoj muci. Kao veliki emotivac, Chale je tesko podnosio nepravdu, nije vario troglodite koji su verovali da je situacija u ovom ojadjenom drustvu u redu kao takva, bio je velika knjiga lepih uspomena i nije nikome dozvoljavao da u njih dirne, cuvao ih je kao svetinju. Jedan od najlepsih dogadjaja, zhenidbu Tigra i Teodore uspeo je da udahne zajedno sa nama ali koliko je to tek njemu samome znacilo i koliko se radovao tesko da mozemo da zamislimo. Otvorenog srca, kakav je bio, prihvatio je veliki dogadjaj i dolazak svima nam drage Teodore kao nagradu za sopstvene nade da ce se sreca dogoditi. A, takav je bio i spram svacije srece. Velika nagrada je biti obdaren takvim culima. Njegove suze pamticemo svi. Borio se za vecnost lepih trenutaka i zato mu smrt ne moze nauditi. Naucio nas je Chale da je sve u redu, kad je s merom i dobrom namerom. Popiti, nasaliti se, zajebavati i slaviti, ali nikad po cenu sopstvenog dostojanstva, otvoreno, srcem, pa ko je dobre naravi, razumece. Nalazio nam je snajke, bio vedar provodadzia, borac za neznost i smisao svakog iskustva. Onima koji ga slabo pamte dok je kruzio gradom u svom zutom kecu, ordinirao po mitoloskim mestima nekada znanim kao najzlocudnije kafancine ove varosi - kao neko ko gaji zivo secanje na te dane, kazem da je i tada, i uvek, bio vedar, pun price nalik Dionisu koji se u vedrini i zanosu nikad ne zamara. Vodio je Tigra i mene redovno na vikendicu da tamo pravimo sranja dok on neguje svoj mali raj, vodio nas na sportske dogadjaje a prvi ikada zabelezen kadar u kojem njegova pojava stoji u daljini zamagljena snegom koji nemilosrdno pada stoji u mom secanju od onog dana kada smo se Tigar i ja tek upoznali, imali smo oko 5 godina i Chale nas je odveo na sankanje tamo gde je bio veliki nanos zemlje i gradjevinskig materijala od kog je nastalo pravo brdo. Zidale su se zgrade u Lenjinovoj, a to mesto je bilo tamo gde se danas nalazi Maxi market. Da i svu vrednost tog zdanja danas udvostruce, sa sve svim govnarijama koje se u tom marketu prodaju, ne bi me mogli kupiti ili naterati da se menjam za onakvo sankanje. Secam se, Chale je nosio francusku kapu. Voleo je sladoled. Sve dok imamo svest o slikama koje dolaze iz naseg sopstvenog saznavanja sveta a koje ga cine tako posebnim mestom i bore se protiv besmisla koje hara bice mesta za velikane poput Chaleta u njoj. Zato se nas smrt nista ne tice, sve dok smo u ovoj dimenziji. I, uopste, moze li neko zamisliti da Chaletov duh sada nije jos veci, jos rasprostranjeniji, u svim dimenzijama prepoznat kao Dobar i Vedar duh. Hvala ti Chale, i za sankanje i za SVE

bubuleje

12.03.2006., nedjelja

Dr ZORAN ĐINĐIĆ

Na današnji dan, pre tri godine, ubice su ubile jednog sjajnog čoveka. Zorana Đinđića. Ovim malim tekstom Bubuleje pokušavaju da daju počast ovom velikm čoveku.


Image hosting by Photobucket






Rođen je 1. avgusta 1952. u Bosanskom Šamcu. Datum rođenja predsednika Demokratske stranke bio je, kako je voleo da kaže, "dovoljno kasno da ne upadne pod iluziju titoizma".

Gimnaziju je završio u Beogradu 1970. godine. Studirao je filozofiju, 1974. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a 1979. doktorirao na Univerzitetu u Konstanci. Govorio je da je studirao filozofiju 20 sati dnevno i da je istovremeno pohađao studije istorije umetnosti, sociologije i ekonomije. Na prvom času na Filozofskom fakultetu sukobio se s komunistima jer je tvrdio da veliki Marks ne da nije najveći, vec uopšte nije filozof. Drugi veliki i značajniji sukob imao je s policijom zbog organizovanja "ilegalnih aktivnosti u studentskoj organizaciji protiv komunista, zbog čega je sam putovao po celoj Jugoslaviji". Zbog tih aktivnosti bio je i osuđen, čak se i Vili Brant, nemački kancelar, zauzimao za njega pa se, umesto u zatvoru, našao u Nemačkoj. Doktorirao je na tezi "Problemi utemeljenja kritičke teorije društva" kod Jirgena Habermasa.
Bio je viši naučni saradnik u Centru za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, poslanik u sva tri višestranačka saziva Narodne skupštine Republike Srbije i Veću republika Skupštine SRJ. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Napisao je sledeća dela: "Subjektivnosti i nasilje", "Jesen dijalektike", "Jugoslavija kao nedovršena država" i "Srbija ni na Istoku ni na Zapadu". Preveo je mnoga filozofska dela i autor je velikog broja novinskih prikaza.

Nikad nije bio član Saveza Komunista. Ipak, politikom se bavio sve vreme, aktivno od 1989. kada je sa još dvanaest intelektualaca inicirao obnavljanje Demokratske stranke, a na Skupštini Stranke 1990. bio je jedan od osnivača. Septembra 1990. je izabran za predsednika Izvršnog odbora, a onda, januara 1994. postaje predsednik Demokratske stranke.

Za Demokratsku stranku je govorio da je kao preduzeće, nikako mesto za druženje, pojašnjavajući da svako u stranci mora da ima proizvod, "a to mogu biti plakat, poruka, kritika, nastup... i mora se znati ko taj proizvod koristi, da li je njime zadovoljan". Objašnjavao je ko može da bude političar: "Čovek, da bi se bavio politikom, mora da ima jak i čvrst karakter, autoritet, da ume da preseče, da se zameri, kaže "ne" i da ga mrze, jer je to priroda politike. Neko ko isuviše ide na širenje simpatija, udvaranja i izbegavanja sukoba mora još mnogo da nauči da bi vodio jednu ozbiljnu stranku".

Za gradonačelnika Beograda izabran je 21. februara 1997. godine, ispred koalicije "Zajedno" koja je na lokalnim izborima 1996. odnela pobedu u više gradova u Srbiji.

U sudskom sporu sa predsednikom Vlade republike Srbije Mirkom Marjanovićem, 20. septembra 1996. osuđen je na 4 meseca zatvora, uslovno na dve godine. Vrhovni sud Srbije 9. jula 1998. preinačio je presudu i izrekao novu u kojoj je osuđen na 7 meseci zatvora, uslovno na 3 godine.

Američki nedeljnik "Tajm" u septembru 1999. godine uvrstio ga je među 14 vodećih evropskih političara trećeg milenijuma.

U junu 2000. Đindić je pruzeo funkciju koordinatora u SZP, a potom postao i šef centralnog izbornog štaba i koordinator promotivne kampanje DOS-a za izbore koji su održani 24. septembra 2000. Na tim izborima Đindić je izabran za poslanika u Veću republika Skupštine SRJ.

Dobitnik je ugledne nemačke nagrade "Bambi" za 2000. godinu u oblasti politike.

Za premijera Srbije izabran je 25. januara 2001. nakon pobede DOS-a na republičkim parlamentarnim izborima u decembru 2000.

Đindić je avgustu 2002. godine u Pragu primio nagradu Fondacije "Polak" za doprinos razvoju demokratije u Srbiji. Nagrada se dodeljuje svake godine za doprinos sprovodenju demokratskih i ekonomskih reformi u Centralnoj i Istočnoj Evropi.

Voleo je takmičenja i provere. Bio je veoma strpljiv, obrazovan i pragmatican. Trudio se da se ne ponavlja, birao bi jednu sliku, poruku, rečenicu i oko toga gradio priču. Priznavao je da nema pretenzija da kaže nesto epohalno, ali je smatrao da će ostati upamćen po velikim stvarima. Život nije mogao da zamisli bez ljudi jer ljudska komunikacija mu je bila potrebna kao uslov za proveru ideja i sposobnosti. Kod sebe je cenio spremnost da uči i priznaje greške, kao i spremnost da ih ispravlja, a kod drugih je cenio pouzdanost. Govorio je da nema poroka.
Dr. Zoran Đindic je ubijen 12. marta 2003. godine ispred zgrade Vlade republike Srbije, zato što je pokušao da Srbiju oslobodi prošlosti i odvede je u budućnost.

Đindić je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.


Image hosting by Photobucket



B92: Rekli ste da je vas program da reformisete kompletno drustvo? Meni se cini da je to malo nemoguca misija s obzirom na cinjenicu da imamo koaliciju u eventualnoj buducoj vladi od 18 stranaka. Jedan deo teritorija okupirale su strane vojne silame, ostaci starog rezima se nalaze prakticno u svim institucijama sistema, imamo najvecu stopu nezaposlenosti u Evropi, privreda upropascena... Da li je dovoljno?

Djindjic: Da. Ima jedna indijanska izreka koja kaze "Sto je veci protivnik to je veca pobeda". Ne bi bilo izazovno biti u vladi Svajcarske ili Norveske, mada je verovatno pristojno i simpaticno tamo, ali ovo je zemlja u kojoj se postavljaju temelji jednog novog drustva i to je stvarno uzbudljivo i zato to podize adrenalin i omogucava izuzetne talase energije. Sve je moguce ako ono cime jedna zemlja raspolaze, a to su ljudi, na pravi nacin motivisete i stavite u funkciju zajednickih ciljeva. Nema nemoguce misije ako ljudi koji u njoj ucestvuju imaju cvrstu volju da je ostvare. Zadatak vlade je da aktivira te ljudske potencijale, a to su i sujeta, i ambicija, i volja, i zelja za uspehom mladih ljudi pre svega. Stara vlada je arcila ono sto je bilo najvrednije u nasoj zemlji a to su ljudi. Najmanje je cenila ljude, najvise je cenila ono sto je najmanje vazno a to je novac. Novca u svetu ima vise nego sto svetu treba i to visestruko vise, samo novac trazi zemlje u kojima postoje jake institucije, dobri zakoni, kvalifikovani ljudi, pouzdani partneri. Ako to postanemo, novca ce biti. A da sada trazimo novac na postojecim osnovama - nema sanse. Niko nece da baca svoj novac cak i da ga ima previse, cak ce radije u svom kaminu da ga pali i da se zabavlja nego da ga da vama da ga vi upropastavate. Znaci, redosled poteza je da narod cvrsto pozeli i da ima jasnu politicku volju da hoce promene. Ja mislim da je to narod pokazao. Da dodje vlada koja ce da napravi jasan plan tih promena, da pokaze da ce zajedno sa narodom u tim promenama ucestvuje a ne da sa daljinskim upravljacem sedi na Dedinju i uziva u luksuzu dok narod nosi cene tih promena i da se vidi korak po korak kako te promene napreduju, uspevaju i da svako moze na svojoj svakodnevici da ocita u kojoj se fazi te promene nalaze. Ja sam siguran da ce one uspeti i mislim da smo mi kao DOS shvatili taj prioritet, naime - ljude. Ljudi su prioritet, ljudi su najvazniji i njihova volja je najbitniji element. Ne ni tehnologija, ne ni napital, ne ni trzista. Ljudi sa njihovom energijom su kljuc svakog uspeha. Mi imamo sada tu energiju. Sada je vazno da je kao vlada oblikujemo tako da ta energija postane operativna a ne da se razlije kako se '90. godine razlila. Jer '90. godine smo imali isto ogromnu energiju u Srbiji ali smo imali jednog coveka koji nije znao sta hoce i onda je setao ljude po toj tadasnjoj Jugoslaviji od fronta do fronta i postepeno se ta energija istopila i cak je presla u rezignaciju i u negativnu energiju. Znaci, energije u zemlji ima dovoljno. Sanse su velike jer smo na celoj zemaljskoj kugli mi danas jedna od najpozitivnijih nacija. Znaci o nama se prica, lako je privuci paznju vaznih investitora. Treba stvoriti uslove u nasoj zemlji da ti investitori preuzmu rizik i da dodju i da uloze svoj novac. Sa njihovim novcem i nasom energijom mi ovde mozemo da vrlo brzo napravimo ne raj na zemlji ali normalnu zemlju u kojoj ce ljudi normalno da zive.

- 21:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< ožujak, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


BROJ POSETILACA Free Web Counter
BROJ POSETA Free Hit Counters
Opis bloga

BUBULEJA




nadimak glumca Bate Stojkovića iz neke od onih televizijskih serija iz 70-ih godina tokom čijeg emitovanja bi gradske ulice, nedeljom uveče, ostajale puste. Bubuleja je, koliko se sećam, bio neki priprost, narodski tip, dobar kao lebac, izazivao je samilosnu simpatiju, praćenu smehom, pa je postao prototip čoveka koji, u tvoj svojoj dobrohotnoj trapavosti i sporosti, nikako ne može da se snađe u gradskom svetu. Glumački genije Danilo Stojković morao je da odigra desetine i desetine novih uloga da bi se nekako, na jedvite jade, oslobodio toga nadimka.






ONLINE POSETIOCI



Azra - Plavi golub.mp3 -

UPRAVA BUBULEJA



CHANE


VANJA


MARKAN


UGE


TIGAR




PRIJATELJI KLUBA



BILLY


ROCCO




Bokica