forgeting about me...
Aaaaa, interneeeet 
Da, lilice, evo mene doma. 
I tako, nakon 10 dana bez interneta, 7 dana bez alkohola, 5 dana bez empepempea valjam se po fotelji sa laptopom i nekim likerom kojeg mi je Ličanka donesla kad je bila kod mene. 
I ovo je prvi put da istinski uživam doma. Doduše, nema Stare (gubi se negdje po vrtu), a Malog nisam vidla otkad sam došla. Nasreću.
Inače, na Susku je bilo genijalno. Pocrvenila sam uzduž i poprijeko.
I odsada me hvata muka od brodova. Pa makar bili ne znam kako sigurni. Ljuljaj se tam- ljuljaj se vam. I onda još skoči sa broda na mul, onak metar udaljenosti – BEZ da padneš u vodu. Nisam ja morsko dijete. Uhvati me neki prokleti osjećaj da ću past s broda i utopit se čim pogledam kako je duboko. 
A što se škole tiče, prvi tjedan nije ni prošao tako loše.Dobili smo nove prvašiće, svi onako euforično skakuću hodnicima sa osmjehom od uha do uha. Slabo mi je kad se sjetim da sam i ja tako izgledala. 
I svi su se tako promijenili… jedino je Pazin ostao ista prokleta glupa rupa. 
To vam je uglavnom sve. Vidimo se za jedno tjedan dana. Po svoj svojoj prilici, informatička ni ovaj tjedan neće biti otvorena. 
