our lives have come between us...
Lilice moje... 
U zadnje me vrijeme hvata predškolska depresija pa se dvoumim između suicidalnih misli i 10-mjesečnom gledanju onih čije se ime naglas ne smije izgovoriti i njihovih uberdosadnih predavanja. 
Mislim da znate kaj je prevagnulo. 
I tako. Više nema ljeta 
, sunca 
, svi uber blu njemčići su mi otišli, more je ledeno, stanoviti N. se još nije javio, 
kao ni dotični Mađar, kroz vene mi je prošla nezavidna količina alkohola i nikotina tako da više nemam volje za niš.
A Mali jednostavno uživa u prizoru mog živčanjenja i lomljenja stvari po kući, dok Oštrokonđa već kuje planove kako da me što prije strpa u Pazin tako da može u miru navijat Josipu Lisac i plesat po stanu. 
Čak mi je zabranila da telefoniram, na net i onako ne mogu više (ali skužila sam joj šifru za laptop tako da kad nje nema stalno visim tu), ne daje mi za bon........... 
Pazine, dolazim. Sa osmjehom na licu. 
Apdejt uoči sutrašnjeg THE dana... 
Nema me. Lilce moje, odlazim. 
I to ne u Pazin, nee, neee, nego u carstva Posejdona. Onima koji nemaju blage veze s grčkim i o grčkom- idem na more. I to ne samo na more, na brod. Rekla bi moja mala jednogodišnja sestrična
"Blum!" . 
Da, da. 
Idem na Susak. 
Frendica, njen stari i neki njegov frend, i još dvije frendice i ja. Da, ja.
Aaaah.. 
(Ne)srećom, vraćam se u nedjelju i onda put pod noge za Pazin. 
Da, kolege moje, stignem vas i te kako poštenski izmučit u nedjelju..
Da, da.
I ps. Sretna sam. Jako sam sretna....
