nema naslova. nema.
Nazvao me danas moj bratec. 
Dok sam zdušno učila biologiju i sve one vrste podvrste bla bla kralježnjaka i ostalih stvorenja za koje ni ne znam da postoje. 
I kaže on meni kao:
Mali: "Čuj, sister, kaj radiš?" 
Na to sam mu samo snuždeno zagunđala u slušalicu. 
Mali: " Čuj, sister [oh, kako mrzim kad me tako zove] znaš, meni treba riješit jedan zadatak, al ja to ne znam, pa ajd ti meni riješi ovo.." 
I tako sam ja jedno 20 minuta provela mozgajući o sukladnosti i nesukladnosti trokuta i kaj već čega, pošarala cijeli papir sa mrtvačkim glavama i srčekima, prelistavala onih 100 stranica iz biologije koje još moram naučit, da bi me Mali nazvao i rekao kao.. 
Mali: "Čuj, sister, nazvo sam ja Katarinu (to mu je valjda cura, stalno se zivkaju) i ona mi je rekla kao da mi to uopće nismo ni imali za zadaću. U biti, nismo to ni učili." 
U pozadini se čulo šarmantno smješkanje moje stare. Mali je tako SIMPATIČAN da je to za ne povjerovat. 
Ps. znate one kreme za samotamnjivanje ili kaj već?...
e, pa, malo sam pretjerala 
ALI SASVIM MALO
i ispravak netočnog navoda moje granate- ne izledan ka zebra.
