..more I grow, less I know...
Ponedjeljak je apsolutni najgori dan u tjednu. 
Moja uber fosilna mama me svaki ponedjeljak vozi na autobus za Pazin. I svako jutro ista priča. 
Njoj obično treba 25 minuta da se spremi. I ne bi se ona slučajno digla 10 minuta ranije pa da stigne sve do 6 i 15 kada moramo krenut, nee. 
Ona se digne u 6.10 i onda slijedi ritual tuširanja, pranja kose, sušenja kose, uvijanja sijedih dlaka, zatim pol satno razgredavanje ormara u nedoumici dal da obuče crni ili plavi sako, pa isprobavanje svih pari cipela i torbica da bi se na kraju vratili na početak jer joj "ta bluza jednostavno ne ide na ove cipele". 
I tako ja svaki ponedjeljak sjedim u autu i čekam njeno veličanstvo da se spusti niz stepenice do garaže. 
A onda..
Onda slijedi rally. 
U 6.40 ujutro, sa razmazanom maskarom ( jer nije stigla) moja uber mama psuje autima po cesti i trubi na semafore.
Autobus kreće u 7.00 ujutro i mi vječito stignemo u 6.58.
I onda moja mama sa pobjedničkim smješkom na licu (jer smo stigle prije 7) kaže:
"Eto Enice, još stigneš kupit kartu" 
I ode.
Nema veze što ja poslije nasred Žabice sa podočnjacima do poda 
i torbetinom u rukama trčim za autobusom. 
