Jebi ga. Valjda je tako moralo biti. Najpopularniji zagrebački Hip hop dvojac ipak neće doživjeti onaj 'peti album' s 'nešto manje gorčine'. Finalna brojka je (skoro) tri, a gorčine je, izgleda, ostalo na pretek. Već su se dulje vrijeme primjećivale sve veće razlike u glavama dvije jedinice Jedanaestice, tako da raspad valjda nikoga nije baš previše iznenadio. Tako je 'Tajna crne kutije', nešto što je trebalo postati treći album Tram11 izašlo kao dupli CD 'The Best Of Tram11'.
Prvi se dio sastoji od odabranih stvari s dva službena izdanja, 'Čovječe ne ljuti se' i 'Vrućina gradskog asfalta'. Izbor je solidan ('Kaj ima lima?', 'Jedno', 'Pad sistema', 'Hrvatski velikani 2', 'Udri brigu na veselje', itd.), iako nešto i nedostaje. Recimo, već citirana 'Za deset godina' (jasno je zašto, ipak, jedna je od najboljih, a ovo je Best of), ali teško je postići da svi budu zadovoljni. Uz ove, već dobro poznate, mjesto su našle i četiri nove stvari. Brzom klupskom singlu 'Što ćeš sad?', ne fali ništa posebno (možda Noreaga?), ali vjerujem to nije zvuk Jedanaestice koji su fanovi htjeli čuti. 'Veliki odmor' spada u domenu onih 'ozbiljnih' stvari, s tezom da je ulično znanje bolje od onog koje utrpavaju u školi. Nikako loša stvar, ali daleko od jedne 'Kaj ima lima?'. Ostala dva noviteta možemo također svrstati u klub. 'Bomba' se veselo poigrava s piskutavim zvukovima i živcima uplašenih terorizmom ('Di je bomba!?'), a 'Mi smo tu' ima zarazan ritam. Problem je u tome što vas slušanje ovih stvari neće natjerati na lupanje glavom u zid i histeričan plač zbog toga što 'Tajna crne kutije' nikada nije završena.
Drugi, mix CD je jedan pravi mali dragulj koji educira i pali emocije. Na miksanju su surađivali Target i Shot, valjda u spomen na neka dobra stara vremena, a CD je jedna brza lekcija povijesti Jedanaestice, te samim time (treba li uopće spomenuti?) pregled jednog velikog i važnog dijela hrvatske Hip-hop scene. Od najstarijih poput 'Rima koja slijedi' ili 'Hrvatski velikani 1', one pradavne verzije sa Shotom, preko raznih suradnja s poznatim kolegama (Elemental, Sick Rhyme Sayazz, Prljavo Kazalište, XL, Divas, El Bahattee u tri stvari, možda premalo za nekadašnjeg 'stalnog suradnika?'), do rada s 'mlađim' bendovima (npr. s BFW u divljačkom masakru Carmine Burane). Uglavnom, popriličan broj nikad službeno izdanih stvari, lijepo umiksan s tendencijama vračanja u blaženu prošlost. Neke stvari čak i lijepo šume, kao stotinu puta preslušane kasete koje ste snimali s Blackouta i drugih emisija. Ako vam to sve nije dosta, knjižica sadrži i tekst o povijesti i radu Tram 11, a napisao ga je, naravno, Velimir Grgić.
Hip-hop je krenuo u jednom smjeru, Woo je otišao za njim, a Target je ostao svoj. Ionako je uvijek imao svoj poseban stav (recimo, odbijao je alkohol i travu u najzadimlienijem i najpijanijem okruženju – zagrebačkoj Hip hop sceni). Solo albumi možda najbolje odražavaju razlike među njima: 'General Woo' je otišao na top liste i postigao solidnu tiražu (za pojmove žanra, jasno), a 'MC' se prodavao na ulici.
Prema intervjuu koji je nedavno dao, General je bio taj koji prekinuo agoniju pokvarenog Tramvaja. Možda i prekasno, kako sam kaže, jer kraj baš i nije najljepše izgledao. I tako je završena priča o Tram 11. Ne treba ni pričati o tome koliko su značili za hrvatsku scenu i koliki su trag ostavili, o tome neka svjedoče novinski naslovi sabrani u knjižici koji govore o 'jednoglasnim pohvalama kritike', 'ključnom ostvarenju', 'duhu reperskog prigovaranja', čak i o 'osvajanju svijeta'. Ali, jebi ga. Valjda je tako moralo biti.
Pitanje vama:
Želite da se Woo i Target ponovo spoje i počnu rokati kao nekada?? Jel nadam se da se slažete samnom kada kažem da su legende naše hip - hop scene i da su nezamjenjivi....
|
