subota, 29.11.2014.
Interstellar
Gledajući ovaj film u kinu, moram priznati da sam jednom (ili dvaput, ako ću biti potpuno iskrena) pustila suzu i desetak puta iznenađeno udahnula. Scene izvan našeg planeta doslovno i metaforički ostavljaju bez daha.
Gledati stvarne ljude, s realnim, bolnim manama koje ostavljaju vidljive posljedice na drugim ljudima bilo je kao gledati stvaran život izazvan zastrašujućim okolnostima, popraćen prekrasnim scenama i skladnom glazbom.
Dilatacija vremena prikazana je na iznenadno shvatljiv način, s obzirom da sam oko toga trljala sljepoočnice nad knjigom u nadi da ću nešto i razumjeti. Gospodin Kuštravi jednom je rekao nešto o tome da je vrijeme relativno. Pa, gledajući kako glavni likovi u nekoliko sati gube godine u životima svojih bližnjih, shvatljivo je koliko je svemir moćan i iznenađujuć.
Glumci su objeručke prihvatili svoje uloge i dostavili ih na veliki ekran s velikom dozom iskrenosti i izvornosti. Nisam nikada upoznala osobu koja je bila u blizini crne rupe, ali pretpostavljam da bi se osjećali baš tako - ljudski - preplašeno, zadivljeno, s uključenim nagonima za preživljavanje koje čvrsto stojeći na Zemlji (ili ja, ležeći na krevetu s laptopom u rukama) ne možemo zamisliti.
Odnos glavnog lika s kćeri je nevjerojatno dirljiv, pratimo kako čovjek stavlja na kocku cijeli svoj život, odnose s ljudima koje voli, i što je najvažnije - vrijeme provedeno na (zasada) jedinom planetu koje ima, kako bi kćeri (i naravno ostatku čovječanstva), pružio bolji, zdraviji i sretniji život. Ili život uopće, kad smo već kod toga. Pritom ga nema tijekom njenog djetinjstva, i ostaje ta velika rupa - žrtva koju je morao napraviti kako bi čovječanstvo pronašlo svoj dom, iznova.
Oznake: Interstelarna ludost, Interstellar, matthew mcconaughy, anne hathaway, matt damon
- 22:11 -
