Bruno Šantek - brutek

ponedjeljak, 31.12.2012.

PREPUŠTEN

(31.12.2009.)

sakriven u svome kutku
prepušten trenutku
čekam snove da me dozovu
uz njih da uplovim u godinu novu
jer nikoga nema
dok slavlje se sprema
baš nikoga samo za mene
pa kud da se onda ovako krene
kad svugdje me prate samo sjene
kule od pijeska su razrušene
još samo se moj pepeo čeka
i vjetar da dođe izdaleka
pa da nas nosi u daljine
u duboka mora il nebeske visine
bez imalo žalosti
prepušten vječnosti
čekam jedan konačan kraj
da vatromet izgubi svoj sjaj
da petardama izbiju frustracije
da se nahrani prazna duša nacije
iako se ništa neće promijeniti
nova neće ništa novo donijeti
samo želim sve prespavati
kad nemam ni što ni kome davati
samo praznina vlastite duše
sad samo me iznutra magle guše
jer više me ništa izvana ne dira
pronašao sam savršenu oazu mira
daleko od svega i daleko od svih
tek rijetke misli pretvaram u stih
prepušten sudbini
pa nek što poželi sa mnom čini
ionako je sve izgubilo svoj sjaj
i pucnjevi u ponoć su samo novi promašaj


foto by sama.svoja

- 09:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 29.12.2012.

RUDARI

(2009.)

samo ja sam sam u sebi
i nikoga izvana bar na tren da svrati
samo ja i svi ovi rudari u meni
što kopaju blaga koja nemam kome dati
i sve te fantastične priče
odlaze u vjetar bez imalo prave vjere
jer sve nekim bivšima sliče
a s ničim sličnim se nimalo ne mjere
i ožiljci su samo trag vremena
ne skrivam ih već puštam da se vide
nutrina da shvati da nisam stijena
pa nek im se moje duboke rane dive
zato čuvam sve te zaslužene ožiljke
više od potrebe da me ne bole
i ne smatram porazom te greške
čak ni one zbog kojih me ne vole
sve je to dio srastanja sa svojim ja
dok još nečega barem imam iznutra
dok nisam izgorio potpuno i do kraja
i jednom ne svane ono obećano sutra
a rudari u meni se umore od zaludnog rada
kopajući blaga koja će ostati zatrpana
jer izostat će ona jedina vrijedna nagrada
da netko me voli baš zbog mojih rana


- 13:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.12.2012.

SAMOĆA I MIR

(27.12.1990.)

svijetli mi križ nad glavom
plamen gori u peći
sat kao da žuri ka jutru
božićne lampice su pregorjele
isuviše praznine se uvuklo i u njih
bježim od pića i dima
izlazim na ulicu i smrzavam se
tako želim taj zagrljaj hladnoće
tek da osjećam svu snagu zime
bježim od svjetla što otkirva prljavštinu bjeline
koraci škripe kroz snijeg
tragovi ostaju ali uzalud sve
želim samo otići dublje u mrak
pronaći potpunu samoću i mir
pronaći potpunu tišinu i slomiti je svojim vriskom
bojim se zloslutnih ljudi koje mimoilazim
kazaljke govore o vremenu koje teče
ne osvrćem se za ničim
rastajući se s dušom svijet klizi niz dlanove
i dok plačem za njom znam, ovo je posljednji put
konačno posljednji put
zastajem zaleđen
svod nadamnom je zatamnjen
kao da poziva u propast i privlači me
došla je noć putujući sa snjegovima
s mojom će se dušom stopiti u snovima
i već ujutro me neće biti
bit ću istopljen u porama zemlje
bez želje da se vratim u oblake
još samo ova noć me razdvaja od sna
još možda dan il dva
ovaj put stvarno se bojim
nikoga drugog do samoga sebe
više ne želim te lažne prijatelje
više ne želim lagati samog sebe
ove suze su teške ko život cijeli
svi snovi, nada i bol teku u njima
ovo je posljednji put
konačno posljednji put


- 09:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.12.2012.

BOG I VRAG (KOCKA ZA NAŠE DUŠE)

(1990.)

malo snage, malo volje i snova
tako mi puno treba da se vratim
iz barova gleda me gomila klaunova
koja čeka da opet k njima svratim

ti si kao plamen na brijegu
i kada kiši ti i dalje goriš
činiš mrak drugačijim na snijegu
želiš bogu pokazati da se ne bojiš

vrag u tebi još ima svoje moći
on je gospodar ponoćnih sati i strasti
i žudno čekaš tko će ti doći
nadaš se da ću u tvoje naručje pasti

uzmi svijet u svoje drhtave ruke
zgrabi ga čvrsto i strasno
nek bog i vrag puknu od muke
za pokoru sad je već kasno

zgrabi sve što možeš i uživaj sad
uzmi mrak i mjesec i oblake
vrati si svjetlost i ispuni grad
vrati nas oboje u snove daleke

bog mora pronaći neko drugo vrijeme
da stane na kraj svom tom grijehu
i vrag još nas traži, i tebe i mene
ne vide svoje mjesto u našem smijehu

kiša se i dalje zabavlja na automobilima
sjaj kapi kao da je otet zvjezdanom sjaju
bog nas nagovara da letimo anđeoskim krilima
ali i vrag traži svoju pobjedu na kraju

ne postojiš, znam, u svjetlu zore
gubiš se sa mrakom u mome snu
i dok nevidljivi duhovi odnose te gore
u sebi još osjećam da ostaješ tu

i kad pomisliš da je kraj, bog traži revanš
tad shvatiš da oni samo piju i kockaju za naše duše
i smiju se dok u pozadini svira posmrtni marš
nadajući se da vjetar sudbine na njihovu stranu puše

a mi kao poslušni vojnici čekamo bitku
ti mi dolaziš a ja te zaključavam u svoj san
svi će ionako sa zorom biti na gubitku
samo mi ćemo s osmijehom ući u dan


- 10:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.12.2012.

UZALUDNA NOĆ

(20.12.1992.)

zaboravljam na suze u vrtlogu dima
imun na sve pa čak i na tvoje dodire
čudim se kakvih sve faca tu ima
i novi val gorčine u mene prodire

čas kao da me želiš a čas kao da me nema
a i meni je svejedno pa čemu onda trud
ne želim biti svjedok tog raspada sistema
dječaci su pijani a djevojčice zovu na blud

premalo te poznajem da bih ti čitao misli
misliš da znaš sve o meni, a to ne znam ni ja
kažeš da sam poseban, ali zar to nismo svi
možda je tek moja tamna strana malo tamnija

stidljivo pokazuješ da nešto kriješ od svijeta
i daješ mi nadu da bih mogao doći do toga
a između nas je toliko izgubljenih ljeta
dok si se rodila ja već sam znao da nema boga

gubiš se u nesmotrenoj masi koja te skriva
i vraćaš mi se kao da samo sam tebe čekao
čas ludo plešeš a onda kao da i nisi živa
ljuteći se na svaku šalu koju sam izrekao

sve je prazno u prenatrpanoj masi maloljetnika
čak mi se ni ne pije, pa što onda radim ovdje
a da me nema već bi pronašla drugog gubitnika
čiji je cilj samo da te u neki mračni kut odvede

probijam se kroz masu želeći pobjeći od svega
misliš da je to zbog tebe ali opet si u zabludi
miris svježeg zraka ima snagu nadolazećeg snijega
bježim s njim u san iz kojeg nek me nitko ne budi


- 10:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.12.2012.

VRIJEME ILUZIJE

(2008.)

u svom kaputu od tmine
još skrivam se od svijeta
prateći trag nestale tišine
i bat vlastitih koraka mi smeta
nitko ne pita za mene i dobro je
to znači da je prošlo vrijeme iluzije
da opet sam netko kao i prije
a znam da to nikad ni bilo nije
ja tom svijetu ne pripadam
ovo nije moje mjesto ni vrijeme
u živo blato polako propadam
samo sam dio potrošene šeme
tišina je sve što želim
i manje nervoze u želucu
ničem se tako ne veselim
kao jednom mirnom snu
i koluti dima u daljini
me tjeraju sve dalju u tamu
jednako prazan ali se čini
da sam bogatiji za jednu dramu
dal to se broji u konačnom zbiru
il se tog nitko ni ne sjeća kasnije
kad sve zgasne u tišini i miru
i zauvijek nestane vrijeme iluzije

- 10:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.12.2012.

DIJETE U MENI

(2009.)

možda kada odrastem postanem pjesnik
pa se možda tada i zaljubiš u mene
za sada ću ostati tek smiješan lik
koji uz prazne riječi za tobom vene

jer za tebe bih i zvijezde skinuo
i pustinju prohodao, bez kapi vode
sa tobom bih se u oblake vinuo
i odveo nas do savršene slobode

možda kada ova duša u meni sazri
kada se oslobodi stega djeteta u njoj
znat ću kako ti sebe iz nje dati
da postanem ono što treba da budem tvoj

zbog tebe bih bio sve što poželiš
samo da budem bar malo nalik sebi
kada me vidiš da se iskreno veseliš
jer znaš da sve što imam pripada tebi

možda kada napokon postanem čovjek
shvatiš da zapravo voliš dijete u meni
pa nek to djetinjstvo traje zauvijek
samo iskrenošću možemo biti ispunjeni
- 10:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.12.2012.

RIJEČI MRTVOG PJESNIKA

(10.12.1990.)

grabim mrak negdje između dana
tek mladi mjesec govori da je kraj
prošao je još jedan čudan dan
baš bih zato želio poletjeti
plesati na morskim strujama
vatreni ples koji bi me oprao od zla
noćne sjenke plaše me ali ne posustajem
na putu posutim slomljenim staklom
kroz izblijedjele rovove polusvijesti
želim samo pobjeći negdje, makar do jutra
sve dok ne počnem novu bitku
nečije oči me prate
tako je tamno i ne znam što me noćas čeka
izvan svega sam a želim još dalje
tamo gdje moja priča završava
u sjenkama mjesečine i hladnoće
kad bljesak mašte zaiskri u bljesku očaja
i želio bih olujno more
odmarati oči u njegovoj divljini
želim se stopiti s njome dok zemlja gori
govoriti nesuvisle i prazne riječi
riječi mrtvog pjesnika
želim putovati vlakovima kroz probušene planine
dok nečije oči prate me
svaki uzdah sve je teži
svaki izdah sve je topliji
sve dok ne izgorim sa zemljom
prosjak sam samo za ovu noć
moje riječi su prazne i glupe
a već sutra me neće biti
mrak i mjesec će me ostaviti u hladnoći smrti
sve će se preokrenuti poput karata na vjetru
sve će ispariti poput alkohola
kao i ova svježina noći
tu, gdje moja priča završava
i ako netko ikada nađe neki trag da sam postojao
bit će to samo nesuvisle i prazne riječi
sve je to bio samo bljesak
i moje ime, i moj miris, i moji tragovi
sve su to samo riječi mrtvog pjesnika

- 11:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.12.2012.

LILA

(1992.)

blješteći kao iz duboke vode
tako mutno a sjajno, u mome pijanstvu
u mamurluku punom nelagode
a nalazeći spas baš u takvome snu

sve je okrenuto naopačke i izvan granica
kao da svijet dobiva vrtoglavicu od okretanja
posvuda znojna, zbunjena, izobličena lica
svima kao da je previše svakodnevnih sranja

ljudi koračaju svojim zacrtanim linijama
nitko se ne osvrće na druge, kao u mravinjaku
užurbanim kretnjama sve više ličimo na životinje
kao da kraj svog svjetla ipak živimo u mraku

glasovi otkrivaju strah i brane se bukom
oči pune bijesa osim tek nekog nevinog pogleda
a i te sitne oaze pokleknut će pred mukom
kad ih stvarnost ugura u red sveopćeg nereda

ponekad imam osjećaj kao da nebo gori
buka dolazi iz dubine zemlje i plaši me
što li će se desiti kada presuše svi izvori
dal ćemo se pretvoriti u dio svemirske prašine

bojim se svih ciljeva ka kojima drugi žure
u njima leži novo zlo koje će se proširiti
svi se skrivaju zatvarajući se u ljušture
a u sebi nose nemire koje ne znaju smiriti

i besmislene vijesti samo šire paniku
slike s ekrana su reklama za prodaju nasilja
đavolji advokati u svecima pronalaze ispriku
jer savršeno dobri su ipak pusta iluzija

svi se brane svojim naoštrenim instinktima
lažući sebe da su više od životinja ili stijena
a već vidi se kraj priče o zemlji i ljudima
svi se i dalje bore ali borba je već odlučena

pa čak i ja ponekad izgubim kontrolu
vrteći su i ne znajući što je gore a što dolje
tražeći smisao trezvenosti u alkoholu
ljubeći hladne žene bez strasti i bez volje

a ima dana kada svima smijem se bez razloga
zar se nitko ne zapita kuda zapravo ovaj svijet ide
proglašavaju me ludim samo zato što ne vidim boga
čineći im uslugu jer oni ga samo zbog mene vide

zapravo, svima je svejedno što se događa
novac je postao duša a duše su sve manje
u svakom se čovjeku novo zlo iznova rađa
i vrijeme je loše a prognoziraju pogoršanje

svatko ima svoj privatni rat bez obzira na žrtve
gnjusni osmijesi nad lešinama dio su svakodnevice
izgovor ne postoji jer duše su ionako mrtve
bržim okretanjem kao da traže lijek protiv vrtoglavice

izazivaju lažne vizije vjerujući da su stvarne
samo malo droge i slici su vraćene prave boje
a onda opet u bijesu razbijaju stare ekrane
za njih crno bijele slike zapravo ne postoje

čak i ljubav postaje razlog za bijeg iz orbite
kao da je i ona nešto poput nasilja i zla
svi žele biti centar a nitko neće u satelite
samo se ja vrtim oko svega u dubini sna

pokazujući misli crtam rukama po zraku
ionako nije važno i nitko me neće shvatiti
kraj toliko svjetla svi kao da žive u mraku
tražeći bar jednu stvar koja se ne može platiti

ponekad mislim da zapravo moju dušu progone
s tim besciljnim koracima ka cilju bez koraka
zašto da brinem za njih dok oni ne brinu za mene
dok moja suluda duša još ima dovoljno zraka

- 12:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.12.2012.

LIKOVI IZ KATALOGA

(2009.)

ispresjecanim mislima ne nalazim razloge
koje bi me vodili u novi dan
a kamoli tražiti put u bolje sutra
pa čak i ako zvijezde mi predviđaju dobro
što mi to vrijedi kad ne vjerujem u to
ni u zvijezde, ni u dobro
i često se zateknem skoro iz zasjede
kako tražim način da zauvijek stanem
jer više ne vidim ni jedno svjetlo
ni jedan cilj do kojeg mi je stalo
od svega je u meni ostalo tek malo
a ni to nešto nemam kom dati
niti tako malo itko od ikoga želi
kad na sajmu taština sve se jeftino daje
i široke ruke svi jedni drugima dijele
svi se tim darovima neizmjerno vesele
ni ne gledaju te prazne balone
te isprazne riječi i još praznija djela
bitna je forma a ne ono unutar tijela
ono što nas čini nama samima
ono što jesmo u svijesti i genima
sve što je nastalo iz okoline i iskustva
već samo se traži naručena jednadžba
onakvi su kakvi bi trebali biti
nalik na likove iz kataloga
a ja baš na nikoga ni malo na ličim
i još se više trudim pobjeći od svega
tek toliko da se ne zarazim formom
pa da i mene ne napadne taština
to nije moja bit i ono što jesam
ne želim se tako jeftino prodati
radije ću sred iduće misli stati


- 09:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu

    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme