Bruno Šantek - brutek

srijeda, 31.10.2012.

JEFTINI GOBLEN

(31.10.2009.)

kreću se samo ledenjaci u meni
jer ionako mi kažu da sam hladan
a to samo su moji požari ugašeni
i novih sam iskri strasti gladan

zalud je nositi nešto u sebi
ako to baš nitko drugi ne želi
nitko me ni badava uzeo ne bi
ni jedna se duša mojoj ne veseli

odavno su kraj mene jastuci prazni
a ni samoću ne podnosim kao nekad
živeći taj život kao po kazni
sve manje imam svoj život rad

a naivno se nudim svakom ko svrati
ko jeftini goblen na sajmu starina
zaboravljam da samo sjenka me prati
i gorki okus sinoć popijenog vina

svrgnut sa svih emotivnih prijestolja
izbačen iz svih strasti i želja
čak se ni moja hladna postelja
više ne sjeća bivših veselja

nikome više nisam prvi u mislima
nikome najviše na listi prioriteta
tek jedan u nizu i usputan svima
češće im ipak moje prisustvo smeta

nova hladnoća izvana mi prijeti
hladni zrak mi mrzne umora pluća
bez snage za disati, bez volje za živjeti
hoću li uopće izdržati do svanuća

- 09:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.10.2012.

NEMAM ŠTO SLAVITI

(29.10.2009.)

podvlačim crtu i zbrajam poraze
tu pobjede rijetke niti se ne vide
iznutra samo nove tuge dolaze
oči već se lagano ogledala stide

zašto piti kad nemam što slaviti
sve manje je razloga za smijanje
nemojte me s tim godinama daviti
to nije bio život već robijanje

odavno se godine više ne slave
kom je još stvarno do ovakvog života
dok hodam svijetom pognute glave
da ne vidim ništa od tih strahota

a ništa od tog smeća ne nestaje
zalud se pravim da ne vidim zlo
zlobni svijet mi se podsmjehuje
ni u meni ništa dobro nije ostalo

možda bih i bio bolji čovjek
da oko mene bolji svijet postoji
ali dobrote tu nema ni za lijek
to samo se novi poraz u nizu broji

godine mi nisu ništa dobro donijele
čak se nemam ni zbog čega napiti
oči se više ni svom licu ne vesele
čemu živjeti kad nemam što slaviti

- 11:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.10.2012.

OBALE JADA

(1992.)

u tvojim predivnim očima pronalazim samo strah
kada govoriš o nekim čudnim stvarima i mjestima
i kada umorno prekidaš kao da ponestaje ti dah
a zapravo zaustavljaš suze pred nepoznatim ljudima

kažeš: ja nisam odavde, moj dom je na drugoj strani
ako još postoji, ili sve to je bio san o djetinjstvu
slamaš se u trenu tražeći nekog od svega da te brani
a ipak bježeći od svih bojeći se da ne otkriješ istinu

ne želiš da vide tvoje suze praveći se snažna
ne želiš da netko sa tobom podijeli dio tog tereta
bojeći se da sva ta lica oko tebe su lažna
da svi samo žele se domoći tvog tijela i kreveta

bježiš od svakog tko bi te mogao odvesti ka sreći
a pitaš se zašto taj bol nikako ne prestaje
pokušavaš nemoguće jer samoća te rane ne liječi
taj tvoj svijet iluzija već lagano guši te

strah te je ljudi i tisuće razloga imaš za to
a tako rado bi postala obična djevojka iz grada
sve manje je vremena i jednom će biti prekasno
da se uz rizik otisneš u život sa svoje obale jada

nikada nećeš upoznati svijet ako se ne priključiš
ako ne uskočiš na vrtuljak dok se sve još vrti
dosta je sumornih snova, vrijeme je da se probudiš
jednom moraš vidjeti da i u stvarnosti postoje sni

a tvoje bi sjajne oči mogle obasjati ove noći
smrtnici kao ja možda baš tvoju svjetlost čekaju
da prekineš i njihov očaj i otmeš ih samoći
mnogi se baš kao i ti na taj velik put spremaju

nisi jedina koja pati, skupi snagu i bori se
pusti suze nek teku i postani još jača
od lažnih osmijeha, od onih koji žele tvoje uzdahe
i tek tada ćeš se zauvijek riješiti plača

i ja trebam tu tvoju snagu, pomozi mi
budi moj brod koji će me odvesti sa obale jada
zaboravi strah i svo zlo sa sobom zauvijek ostavi
ne čekaj ni tren, nek taj san počne već sada
- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.10.2012.

IZVAN KONTROLE

(1992.)

želim biti oslobođen svih okova
otpušten od svega čemu kao pripadam
bar malo zraka u plućima punim otrova
malo svjetla u mraku u kojem se skrivam

ne želim biti dio mase koja juri u propast
nisam od onih kojima je novac baš sve
koji se preko leševa i krvi penju na vlast
želim od toga zaštititi barem svoje sne

želim otpusna pisma od bola i bolesti
koja me sputava od bijega s ovakvoga svijeta
ne bojim se mračnih puteva ni kuda će me odvesti
više od svega mi ova poznata dosada smeta

ne želim biti žrtva vlastitog ludila
kad me nešto izvan kontrole uzme pod svoje
čekam vilu koja bi me probudila
iz ružnih snova stvarnosti koji u meni stoje

želim biti izvan kontrole ovozemaljskih vladara
izvan svih zakona i pravila koja me sputavaju
u ovom svijetu više ne želim glumiti podstanara
sve protivnike upozoriti da oni se spašavaju

ne želim ni krv ni suze na suhim usnama
ni poljupce žena kojih se sutra neću sjećati
tek poneki san i nadu koja se krije u pjesmama
i djevojku kojoj ću se uvijek moći vraćati

želim biti otpušten iz tuđih ideja i ideala
izvan kontrole sulude vlasti i njenih moćnika
želim pronaći svoju zvijezdu koja je nestala
vratiti boje na platna izblijedjelih slika

ne želim se zakleti da ću uspijeti
ali jednom moram krenuti u te svoje ratove
da bar malo živim prije no što ću umrijeti
kad nešto izvan kontrole zaustavi sve satove

- 11:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.10.2012.

PJESMA ZEMLJE

(1991.)

škorpioni izlaze iz zemlje prijeteći mraku
dok tutnjava zaglušuje gradske ulice
zmijolike pruge podaju se jurećem vlaku
koji putuje do bojišta bez ijedne stanice

no podzemni stanari bježe iz svojih domova
pravi pakao je gori no ovaj što čovjek ga stvori
podzemne kretnje glasnije su od gromova
i jezgra ove planete sve žešće gori

pomiču se stijene i probijaju tlo
podzemne dine traže svoje nove položaje
muzika zemlje je strašna i proriče zlo
koje ovdje gore već odavno traje

zmije bježe iz svojih gnijezda ka vodi
voda se grije od plinova sakrivenog vulkana
predugo je mrtav i čeka da ponovo se rodi
rijeke željeza traže put do magminih oceana

stravična pjesma zemlje iz dubine hrabri me
muzika stijenja i voda je čini pitomijom
hrani mi nadu da svo zlo jednom prestat će
kad podzemne kretnje stanu pred erupcijom

i krtice bježe u paničnom strahu od udara
s istim strahom ko što i ljudi bježe iz doma
dok u daljini još se dobro sa zlom sudara
i mnoštvo života tone u stihiji brodoloma

a negdje u središtu zemljenih vrtloga i topline
urliču robovi tla ove samouništavajuće planete
jedno će se sve raspući i nestati u svemirske dubine
bez tragova o nama i onima koji nam prijete

ptice osjećaju pokrete tla i razaznaju zvukove
užasnute tom pjesmom čiji ritam im je nepoznat
eksplozije i tekući magnezij prestižu vlakove
jer i dolje u dubinama se vodi planetarni rat

bore se stijene i voda, planine i vulkani
vibracije magme traže izlaz iz okova
puca kamen, to sotonski raj vatrom se brani
željezne rijeke se hlade i postaju dio oklopa

dok odavde sa površine mnogi putuju ka dnu
svjesni već odavno da mjesto u paklu ih čeka
ponižena zemlja gleda kako ju razapinju
srameći se svog stvaranja bića poput čovjeka

otrov kažnjenih stvorova, zmija i škorpiona
kruži niz krvotoke imunih na otrove
imunih na granate i poklone iz aviona
sve dok se podzemna vrata ne otvore

nakon svih eksplozija iznad, pored i ispod mene
želim i jednu imploziju unutar ljudi
da oružje ljubavi u jednom vlaku krene
da se čovječnost u nama napokon probudi

- 09:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 16.10.2012.

MUZIKA TIŠINE

(16.10.1991.)

što li ti mogu reći ove noći
osim: sve je tamno i muzika tišine me okiva
pokušavam te raspoznati ali tmina sputava oči
i duboka te daljina u svoja njedra skriva

koračam mokrim lišćem i probijam zvučni zid
kapi bez ritma udaraju o zemlju i nestaju
tmina tek pokojim bljeskom prikriva svoj stid
dok iza sebe osjećam korake koji me sustižu

prekasno prepoznajem vlastite uzdahe
već sam u bijegu prestižući ponoćne leptire
tek na kraju puta shvaćam svoje zablude
disanje mi prikriva sve unutrašnje nemire

čujem spuštanje magle i bojim se njenih putnika
bojim se njene snage koja me guši
daleka jeka vlakova kao da nosi jauk ratnika
još jedan svijet tišine time se ruši

svjetla kapi jedini su sjaj u magli
koja se kao val kotrlja između kuća i drveća
a ja kao odmetnuti cigan od čergi
lutam tminom tražeći uzrok svih nesreća

pa, ima li smisla govoriti ove noći
samo želim pobjeći od svega i čekati dan
da zora sve ove kapi u čašu rose pretoči
i s nekog brijega sa zvijezdama otići u san

prepoznajem tvoj miris u šumi sjena i zvukova
ali ni ne pokušavam te pronaći jer znam da nisi tu
skrivaš se daleko od požudnih gradskih vukova
dok tvoji mirisni cvjetovi sad za nekog drugog cvatu

bježeći od magle okrećem se i vidim njenu bjelinu
kao da tisuće bijelih konja galopira mojim tragom
probijaju ograde i bježe za mnom u divljinu
pateći baš kao i ja za slobodom im dragom

galop konja i njihovih kopita iz padajućih kapi
tjera me u trk a iza mene tek trag vodene prašine
ali to samo ova izmućena zemlja polako hlapi
zaboravljajući svoj jad uz ovu muziku tišine

visoko iznad brijega vidim kočije dok putuju
to cigani lete u nebo bježeći od ovog zla
iz sve gušće magle tvoje mi se oči prikazuju
sada bih tako rado bio čuvar tvog slatkog sna

i što da ti poručim, osim da se opustiš do kraja
uz muziku tišine ove maglene noći
a kad pronađem svoj put i sunce zore me obasja
na bijelim ću konjima do tebe doći

- 09:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.10.2012.

PUTOVANJA U STRAH

(15.10.1991.)

nove karavane prolaze okrvavljenom zemljom
samo, psi više ne laju jer i njima prijeti kama
tisuće su već pobjegle tek s pustom nadom
zamotanom u svežanj straha da ih ne proguta tama

već mnogo je duša ostavilo tijelo na putu
a još više je tijela ostalo bez duše
gledajući uplakanu djecu na majčinom skutu
i kako im u daljini njihove kuće ruše

ni tisuće oluja nije im donijelo toliko zla
ni sve poplave i požari nisu bili tako strašni
a zlikovci mogu ukrasti i blaga sva
ali će u duši ostati vječno siromašni

ljudi bježe ali vjeruju da će se vratiti
i svako korak dalje jača ih u tome
jednom će i sva ta gamad shvatiti
da ne postoji način da ih slome

oni sanjaju samo o svojim poljima i domovima
sve drugo je za njih pepeo i prah
jer jednako se boje umrijeti pod tuđim krovovima
iz straha su krenuli na putovanja u strah

ali vjera u sudbinu drži ih na životu
jednom se sve mora okrenuti na bolje
da se polako vratiti u svoju ljepotu
u svoje domove i na svoje polje

oni sadili su ljubav a ubrali su zlo
no ipak mržnju nikada posaditi neće
jer i ovo malo duše što im je ostalo
čuvaju za ljubav i zemlju punu sreće

a kada se sjete doma ponovo zastaje im dah
njihovi mrtvi daju im novu snagu
jednom doći će kraj tom putovanju u strah
vratit će se na svoju zemlju dragu

- 19:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 12.10.2012.

TIGROVE OČI

(1990.)

ove noći ne želim ništa
možda samo mrvu sna
dok mrak me gleda svojim tigrovim očima
i želi me progutati zvjerskom požudom
strašću koja ne ostavlja ništa
još me samo taj sjaj i vino sjećaju na nju
i ona je imala taj pogled pohote
dok je kao tigrica kružila oko mene
svaki njen dodir izazivao je drhtaj
moj mir je nestao s njom
svi snovi su izgorjeli u njenoj toplini
a kao da je tu kraj mene
kao da me njene oči gutaju kroz mrak
nosila je plamen u sebi a vatra je plesala oko nje
lice je izranjalo iz ognja i u trenu sam bio njen
klečeći kao pred vratima pakla
a onda je sve kao na filmu prekrila magla
dim cigareta oholih frajera spustio je zavjesu
u posljednjem trenu pokušao sam učiniti pokret
kao da ću je povući od svjetla koja došla su niotkud
i odvela je daleko u nebo
samo njen vrisak ostao je u mraku
osmijeh se je izgubio između života i smrti
kao da je put do tamo poput moje tuge
i uzalud sam kasnije tražio njen lik
uzalud išao u svete ratove
dizao mač i sjekao svjetla u mraku
od njene vatre ostao je samo plamen svijeća na grobu
i toplina u meni kada je se sjetim
koračam kroz noć tražeči mjesto za san
ništa više ne želim noćas
u ovom mraku koji me izaziva i plaši
osjećam pogled na svom ramenu
po stoti put se okrećem i opet ništa
samo sjaj u daljini
mislim da me mrak gleda svojim tigrovim očima
želi me napasti kao lovinu u divljini
zvjerskom požudom koja nema tragove
i ona je imala te oči pune života
pune bola i pune sreće
sjećam se svake njene suze koja je potekla
osjećam njen bol koji je sada u meni
tražim njen zagrljaj u kojem smo se gubili
kao tigrica je zabadala svoje kandže
gutala je moje poljupce dajući mi više od toga
u noći kao što je ova
osjećam dodir, kao da je njena ruka na mom ramenu
ili je to ponovo pogled iz mraka tigrovim očima
ne želim više svete ratove
bježim od dima i bojim se magle jer uvijek njen vrisak izroni iz tišine
od njene vatre ostao je samo rastopljeni vosak
i sjaj u mraku poput zvjerske požude
ne želim više taj pogled
ove noći više ništa ne želim
možda samo putokaz za san
ili svjetla niotkud da me odvedu do nje

- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.10.2012.

RUB NOĆI

(1990.)

zar baš svi odlaze od mene
sve djevojke i prijatelji
kurve i dušmani
godine
cijeli sam svijet već izgubio
a i dalje čekam i riskiram
gledam mlada tijela jeftinih djevojaka
gledam svijet koji se čini drugačijim
iza očiju nade tražim pitanja
tražim bljesak svjetla u obzorju svitanja
pokušavam ali ne ide
isuviše sam lijen da bih mogao poći
krenuti ka suncu ili slijediti dugu
zemlja puca podamnom
nebo je otvoreno i čeka me
promrzli starci smiju mi se na ulici
i ja ću poput njih ostati sam
jednoga dana kad pokušam napraviti račun
kad naplatim dugove za svoju krv
zašto se lagati kad umrjet ću sam
a do tad ću živjeti s ovom trulom dušom
krast ću snove njihovim vlasnicima
razbijat ću sve što ću moći
prestizat ću svjetla u mraku
živjet ću do ruba noći
a onda ću krenuti ka zori
vratiti se tuzi i pitanju
zar sve dobro se gubi?
traje sve dok mi se ne približi
i baš kad pružim ruku sve nestane
svi trenuci koje poželim, i sve ljubavi
kao da nisam prisutan u stvarnosti
sve prolazi kraj i kroz mene
ništa ne ostaje sem bola i dosade
i kao da se gledam u ogledalu
i sjenke oko mene nestaju
više nisam onaj koji sam bio
ta slika me tjera na plač
a iza u odsjaju prozora
rub noći me zove na novo ludilo
ali kuda krenuti kad znam
što god da bude
gdje god da budem
bit ću i ostat ću sam
kao što i ovaj svijet je sam
i ovaj svemir je sam
i moja samoća
sve kao da klizi niz ledenjake
sve kao da ostaje prazno nakon svih prevara
kao da propada u ponor
u koji i ja ću pasti sa ruba noći

- 10:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2012 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu

    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme