POLAKO
(1994.)
dok polako se kreću ceste u nama
mi stojimo tu gdje nestaje vrijeme
dok polako nad gradom spušta se tama
mi nismo, nas nema, to samo su sjene
igram se kišom ko da vladar sam neba
hvatam te kapi svojim hrapavim dlanom
ti i toplina ste sve što mi treba
da u potpunom mraku ne čeznem za danom
ne nije to san u kojem se gubim
grizeš me strasno i znam da je stvarno
i sve dok me ljubiš i dok te ljubim
ne želim u raj, želim dotaći dno
ti si sloboda u kojoj ne nestajem
nisam broj u masi već najdraže tvoje
i sve što imam sad tebi dajem
i lance i nebo te slobode svoje
dok polako te pratim na dalekom putu
klizeći niz doline i planine strasti
ne želeći san dok sanjamo o jutru
u koje ćemo umorni od snova pasti
ne nije to san već borba slobode
bez straha i srama, tiho, polako
praveći od kapi beskonačne vode
želeći vječno na njima ploviti tako
kliziš niz vrat, klizim niz obraz
to je igra u kojoj sve nam je lako
i mir i rat, ali tu ne postoji poraz
jer sve vodi k slobodi, samo polako...
|