Bruno Šantek - brutek

Još jedan udar vjetra. Prozor škripi pod naletom kišnih kapi i snage koja se kotrlja između njih.
A onda, kao na nekom usporenom snimku, počinje utrka tih kapi niz staklo, kao da žele dohvatiti svoje more, ocean, svoj kraj puta koje, po njihovu, svaka kap zaslužuje. A ostat će tek sasušena mrlja pod mojim prozorom.
Uspavljuju me tom svojom trkom, ali i dalje kao hipnotiziran buljim u njih, dok mi misli odlaze daleko, tražeći neki čvrsti oslonac da me spasi od vriska, ovog teškog i tmurnog osjećaja koji mi se napinje u grlu i žudi za svojim oceanom, za svojim smislom postojanja; želi proparati ovu tišinu moje usamljeničke sobe i povezati se sa svim onim kricima koji sad spavaju negdje u grlima drugih osamljenika osuđenih na tišinu.
Buka kišnih kapi i vjetra kao da se smije toj mojoj tišini, kao da je izaziva i muči, kao da je svakim svojim tonom probada duboko u moje tijelo, i osjećam taj bol kao potpuno stvaran, kao potpuno živ, i hladnoća te oštrice pretvara se u užarenu ranu iznutra.
Dali to samoća boli? Dali to moje ludilo počinje pokazivati svoje bolne fizičke oblike? Ili sam samo hipnotiziran prizorom na prozoru samog sebe uvjerio u postojanje svijeta izvan ovog stvarnog, u dimenziju kojoj nitko ne pripada, a svi su dio nje?
Može li me itko spasiti?