Ostajem kao prije
...sami u tami |
- (1) - - -
...sami u tami |
Sinoć sam bila vani i popušila jednu kutiju. Inače već 10 godina pušim kutiju dnevno. Pušač sam. I znam da je to odvratno. I loše za zdravlje. Ali ovisnik sam. To priznajem. Otkad znam za sebe, moji roditelji puše. U srednjoj školi većina u razredu su pušili. Na faksu također. Kad god izašla van, većina ljudi puši. Na poslu isto tako. Pušenje se najviše veže uz kavu, izlaske tj. alkohol. Znači tko ne izlazi često, ne dolazi u napast. Jer društvo ga ne iskvari. Tako sam ja počela. Zbog društva i izlazaka. Drugi razlog je taj što mi roditelji nikad nisu branili. Nakon što sam postala punoljetna, dozvolili su mi da pušim i kod kuće. Sad naša vlada želi zabraniti pušenje na javnim mjestima. Odmah su se čuli glasni komentari nepušača: "Napokon!". Da, stići će i vaše vrijeme. Ali onda neće biti nas pušača. Kafići će propasti. Ali stvarno hoće. Ali to je dobro za zdravlje cijelog čovječanstva. I osobno nemam ništa protiv. Puno puta sam govorila kako moram prestati pušiti. I dosta smanjim kad se ne osjećaj dobro. I uvijek sam govorila kako ću prestati pušiti kad to zakonom bude zabranjeno. I čini se, dočekat ću. Ali strah me je, jer ja sam ovisnik. I svi oni nepušači koji govore kad nešto stvarno želiš, možeš uspjeti. Volja je najbitnija, da, ali oni koji nikad nisu pušili, nemaju pojma šta pričaju. Ne znaju kakav je to užitak i ne znaju kako je teško i pomisliti prestati. Ali uspjet ću valjda jednog dana. Idemo u Europu. Bit ćemo europski narod. Moram se prilagoditi modernom načinu života. Ali najiskrenije, ne znam kako će ta zabrana biti prihvaćena na Balkanu, teško, daleko smo mi od EU. |
Osim 20cm snijega? Možda neke druge centimetre? Čitam malo svoj prošlogodišnji post u ovo vrijeme... Ako se budem osjećala "debelom", smanjit ću obroke, a kad budem gladna, najest ću se ko nikad u životu... Kad me počne hvatati nemir, više ću se baviti meditacijom, dok ću one trenutke sreće iskoristiti i uživati u njima što više mogu. Ako se budem osjećala "tromo", vozit ću bicikl, kad pretjeram, usporit ću vožnju... Uložit ću u sebe, u svoje znanje, a mislim da je to najbolje moguće iskorištavanje zarađene plaće. Bla, bla... koje gluposti! Više ne vjerujem u ništa! Nakon ponovnog razočaranja, ne vjerujem više ni sebi. Neću si zadavati nikakve ciljeve, nemam nikakvih želja, osmico što doneseš - doneseš. Prihvatit ću to kao volju jedne godine, jer ionako moje želje se ne ostvaruju. Barem dosad nisu uspjevale. Vjerojatno sam previše očekivala. Postavila neke previsoke kriterije. Tražila previše. Tražila ono što po svom mišljenju zaslužujem. Ali vjerojatno je ova prošla godina imala drugačije mišljenje. No, da se vratim na pitanje iz naslova. I osmico, što možemo očekivati? Možemo se nadati boljemu, ali svi znamo da nam to nećeš donijeti. Svi se nadamo, ali nada je najveća kurva. Da se usudim tražiti od tebe da budem optimističnija? Ne, neću. To su prevelike želje za jednu osmicu. Pustimo ju da ispunjava želje onima koje ih mogu kupiti. A mi ostali je možemo samo daviti na mjestu gdje je već netko počeo i tako joj još više stisnuti vrat. Osmico, osmico... Ipak se ne usudim reći "prokleta", jer možda me baš sluša u ovom trenutku. Ali usuđujem se reći "jebi se!". Kako si započela, strah me i pomisliti kakva ćeš biti. Još si i prijestupna. Krasno si to izvela. Ipak na kraju moram reći da mijenjam ploču. Ako mi cijenjena osmica dozvoli, neću više imati previše osjećaja za druge, bit ću sebična, bezosjećajna, trošit ću novac samo na sebe. Jer sve suprotno iscrpljuje. Sva ona sranja o dobroti i ostalome ostavljam da se zauvijek otope sa ovogodišnjim snijegom. Vrijeme je da ja stupim na scenu, prije toga zgazim sve što mi se nađe na putu, i na kraju se prokleto nasmijem svima onima koji su ostali iza mene i onima koji budu negdje daleko ispod mene. Osmico, boli me kurac kakva ćeš biti, ja ću biti prava bitch! |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv