kako sam gledala "the ring" iliti krug
watch the trailer ![]() ![]() Opet sam ga gledala... i usrala se... Mislila sam da je prošlo dovoljno vremena. Ali nije stvar u vremenu...Taj film mi je utjerao strah u kosti kad sam ga prije nekoliko godina gledala u kinu. Cijelog sam ga odgledala sa rukama na licu i malo sam virkala kroz prste... i malo-malo zabijala glavu u osobu do mene (mog tadašnjeg dečka). Da, ja, kojoj je uvijek bilo smiješno kada ženice traže od "svojih muškaraca" da ih drže za ruku (ili još gore - zagrle) za vrijeme horora. Do onda nisam pogledala strašniji film, a ni odonda nisam - a mislim da ni neću. Jer nemam živaca. Ali sinoć sam pomislila kako sam "psihički ojačala" i da ja mogu i hoću pogledati cijeli film bez zabijanja glave u jastuk i slično. I dobro sam počela. Smanjila ton, zapravo stavila na "mute", ugasila svjetlo i film je počeo. Prve scene nisu mi bile strašne... zapravo prvih pet minuta filma kada one dvije cure samo pričaju o tome. Ali kad se počeo onaj tv paliti... već sam počela žmirkati i škicati i zgrabila daljinski u ruku da se pripremim za prebacivanje. I zažmirila sam... pa prebacila na drugi program žmireći. Nakon nekog vremena vratila sam na film i uspjela odgledati 15tak minuta bez prebacivanja. Čak sam skupila hrabrosti i pogledala tu scenu kad ta ženskica gleda taj video. Onda mi je samopouzdanje skočilo: "pa mene nije strah!"... bila sam ponosna na sebe kako sam se promijenila od gledanja filma u kinu. Ipak je to samo film, koji sam već bila pogledala... znači nema pretjeranog iznenađenja i straha... Ali (naravno ali!) ona scena kad onaj mali gleda taj video, pa kad ona hoda po tom stanu i kad priča sa nekom prijateljicom, pa iz usta nešto iskašljava, pa kad iz telefona počne curiti nešto... Opet sam prebacila. Ipak nisam imala živaca pogledati taj film! Osjećaj koji mi je prolazio tijelom... užas... razbudila sam se naravno... trebala sam zatvoriti prozor u sobi jer je postajalo prohladno... trebala sam! Ali bilo me je strah izvući se ispod dekice! Nekako sam i to uspjela... Pa je trebalo dohvatiti daljinski sa stolića koji je udaljen pola metra... I to me je bilo strah... Pa je trebalo zaspati... Bilo me je strah zažmiriti, a onda kad sam to uspjela... nisam mogla zaspati jer mi se vraćala ona scena kad je mama pričala kako je našla svoju kćerku u ormaru i njezina glava kako ide prema dolje... A onda me bilo strah otvoriti oči jer ko zna šta bi ugledala... hehe naravno to mi je sada sve smiješno. Jutros sam mami prepričavala film i sva sam bila glavna... kao ja sam ga "uspjela" pogledati jednom prije i sinoć još malo. Ali definitivno najgora scena je ona na kraju. Ne sjećam se baš najbolje, ali znam da je kao film gotov - aaaa napokon kraj - ali odjednom ta mala izlazi iz tv-a! Baaaaaa! Fuj! Zapravo ni ne znam o čemu se radi u tom filmu, nisam ga skužila, odakle ta videokaseta, ko je ta curica, kakvi su ono konji... i taj bunar mi baš nije jasan hehehe. Film ima i nastavak, ali ne hvala. Odlučila sam da moram pogledati nekoliko romantičnih komedija da se malo smirim, iako mi je malo muka od takvih filmova sa hepi endom, ali nakon ovog ništa drugo mi ne preostaje ![]() |
- (13)
-
-
-






