bromberg
četvrtak, 30.06.2016.
Starica
Zaista ne mogu reći koliko joj je. Kad sam je prvi put primijetio, a ima tome sigurno petnaestak godina, već je bila vrlo stara i hodala uz pomoć štapa. Ne bih se iznenadio da je do danas prešla i devedesetu.
Svakog jutra, ne onog ranog jutra nego već bliže prijepodnevu, išla bi tako polako hodajući sa svojim štapom, i obavljala kupovinu. A onda bi se, viđao sam to tako često, na malom kvartovskom trgiću ispred kioska nalazila, kao po dogovoru (a možda katkad i po dogovoru), s još dvije a nekad čak i tri svoje stare vršnjakinje, pa bi održale svoj dnevni kružok.
S vremenom sam spazio da je kružok postao razgovor udvoje. Starica sa štapom dnevne je teme pretresala samo još s jednom jako pogrbljenom bakom, onu treću i četvrtu staru gospođu više nikad nisam vidio.
Otprije tri godine starica pred kiosk dolazi sama.
Nekako baš u to vrijeme u njemu je počela raditi jedna mlada cura, koja se sa starom gospođom vrlo brzo sprijateljila. Kad starica dođe, iskomentiraju njih dvije sve najnovije događaje od kvartovske i šire važnosti, a premda baka nikad ne kupi novine, razvile su i poslovnu suradnju: prodavačica iskoristi staričin dolazak da skokne na WC u birtiju preko puta, dok joj stara gospođa čuva kiosk i - ako naiđe kakva mušterija - obavještava da će prodavačica začas doći i zamoljuje za malo strpljenja. Uskoro se cura vrati, preuzme natrag posao, a starica pročavrlja s njom još malo pa zadovoljno krene kući malim strpljivim koracima uz pomoć svoga štapa.
Jednog dana, dok sam iz spomenute birtije promatrao rečeni ritual, shvatio sam da cura najčešće uopće ne mora na WC u to vrijeme. Svejedno uvijek ode, pogleda se u špigl, pričeka malo, pa se vrati u kiosk.
Danas je kiosk iz nekog razloga ostao zatvoren. Baš ono...zaključan, zakrabuljen velikom roletom.
Stara gospođa nemirno je po malom trgu hodala amo-tamo, ne znajući što i kako.
Novine sam kupio dvjesto metara dalje, u novootvorenom lijepom prostranom dućanu sa svim mogućim svjetskim novinama i časopisima, i hrpom ostalih kiosk-potrepština, kod koketne sisate prodavačice koja uglavnom ne miče mobitel s uha. Izašavši, okrenuo sam se i vratio još po kaugume.
A tu mi je blizu i ona odlična pekara.
