bromberg
srijeda, 09.03.2016.
Survival
Uffff.......ovo sam zaista stoički izdržao, ne počinivši k tome ni grešku koja je bila nadohvat ruke. Bravo ja!
Poznajem naime jednu osobu (i povremeno s njom moram popit kavu) koja se, jebiga, revnošću religioznog fanatika navukla na onu pizd....ups....onaj svjetonazor koji se obično naziva "snaga i moć pozitivnog mišljenja".
Dakle, upravo sam preživio tričetvrt sata mahnite propagande za rečenu stvar, otprilike kao kad vas poduhvati neki gorljivi sljedbenik kakve sekte. Krajnjim naporom uspio sam sve ono kaj zaista mislim o tome zadržati za sebe, vješto izbjegavajući razvoj neke nedajbože dugoročne debate koja bi meni samo isisavala energiju a dotičnoj personi bila, slutim, prava duševna hrana. Kombinacijom neutralnog kimanja glavom, ljubaznog smiješka i povremenog skretanja teme, uspio sam stvar privesti kraju bez veće štete, smislivši usput i načine za neprimjetno prorjeđivanje naših kava koje namjeravam provesti u budućnosti. :) Neće bit problema, dotična osoba toliko je zaglibila u pozitivu da to po svemu sudeći ne bude ni skužila :D
No, evo, ono što sam odlučio prešutjeti na kavi sad ću prosuti na papir odnosno ekran. Što će zasigurno imati i ponešto terapeutskog učinka, ništa nije dobro sasvim zaključati u sebe pa ni mišljenja. A nakon ovakve kave malo autoterapije mi svakako treba :)
Pozitivno mišljenje - kako god shvatimo tu sintagmu - ima naime jedan ozbiljan apriorni nedostatak: ono - nije mišljenje! A to je, pretpostavljam, vrlo ozbiljan problem za nešto što se predstavlja kao mišljenje. :D
Jer, smisao pojma mišljenja (ili misaonog procesa) jest u tome da je ono uvijek "o nečemu", bez svog predmeta mišljenje nema smisla, čak i kad mišljenje promišlja samo sebe, kao u logici, ono i tada ima svoj predmet, svoj objekt, svoju metu, svoj sadržaj. Mislimo, dakle, nužno "nešto", i samo o tome nečemu ovisi kakve će naše misli biti (govorim naravno o kontinuumu 'pozitivno-negativno', jer postoje i kategoriziranja mišljenja koja ne ovise o samom predmetu razmišljanja, poput npr. oštroumnosti). Misaoni proces, u tom smislu, ne može biti drukčiji nego oblikovan svojim objektom, inače to ne bi bilo nikakvo mišljenje nego prije 'silovanje' rečenog objekta mišljenja.
Misaoni aparat omogućuje nam zahvat u "otvorenost", koju onda spoznajemo, povezujemo elemente, kategoriziramo ih, stvaramo zaključke, opće orijentire i paralelno bivamo obogaćivani nečim što se naziva iskustvo. Međutim, ako na tu otvorenost (ili na bilo koju pojavu o kojoj mislimo) jurišamo unaprijed određenim atribuiranjem bilo koje vrste (u ovom slučaju "pozitivom"), to onda nije razmišljanje - to je unaprijed naređena poza, to je krutost (pa bila i najpozitivnija), to je zapravo najvjerojatnije - bijeg! Bijeg od onoga do čega bismo možda mogli doći pravim mišljenjem, a za što se valjda bojimo da bi nam izazvalo previše neugode.
Shvatljiva je, dakako, silna potreba čovjeka za tom tzv. pozitivom, ili jednostavnije - potreba da se što češće osjeća dobro. Međutim suludo je - da, baš suludo! - u svrhu postizanja tog cilja kastrirati jednu od svojih najdragocjenijih sposobnosti, uškopiti ono što čovjeka zapravo i jedino čini različitim od ostatka živog svijeta: vlastitu sposobnost i kapacitet za mišljenje.
Jer ovo što je preostalo osobi s kojom sam upravo pio kavu tek je bijedni surogat mišljenja, tek je mentalno silovanje same sebe uz izforsirani smiješak na licu, tek je relikvija relikvijarum ljudskih mogućnosti, tek prazni eskapizam, tek samoklaunizacija, tek bijeg u euforiju bez pokrića ali s dugim rokom trajanja, u namirisanu jednodimenzionalnost, u zašećereni mir koji više neće moći prepoznati vlastite nemire.
Obavješten sam naravno na toj kavi o apsolutnoj sreći te osobe, o tome kako je snagom pozitivnog mišljenja i ružičastih naočala baš sve krenulo nabolje. Neću komentirati. Uostalom, držim joj od srca fige da se tako i nastavi. I da, u tom procesu, bude sve više okružena istim takvim prekrasnim ljudima koji su otkrili snagu pozitivnog mišljenja (ili im je ona otkrila). I da joj onda u toj beskrajnoj matrici pozitivnog blaženstva i pozitivnih prijateljstava ponestane prostora i vremena za npr. kave sa mnom :D
Jer ja, uostalom, nisam ništa drugo nego partibrejker! Koji, eto, misli da pojmovi poput tuge, neraspoloženja, brige, opreza, straha, muke, žalosti, plača, napetosti, nervoze, ljutnje, kritičnosti, ironije, panike, tjeskobe, nelagode, sumornosti, patnje, razočaranja, očaja, itd., nisu u rječnike svih ljudskih jezika ušli kao neke, štajaznam, još neprevladane povijesne nesavršenosti ljudskog bića (ili kao nusprodukti i škart koji nastaje u svakodnevnim životima, a koje će gurui pozitivnog mišljenja kad-tad dokinuti zauvijek), nego kao esencijalni dokumenti njegovog doživljavanja i njegove egzistencije općenito, prepuni smisla. Partibrejker kojemu se povraća od same ideje da se slobodnom ljudskom mišljenju (a koju slobodu osim te uopće i možemo imati?) propisuju početni uvjeti i startna klima obaveznog pozitiviteta.
Fala lepo, uživajte bez mene! Ja biram propatiti svoju patnju, kad god treba. Ne vjerujem u dvadesetčetverosatni sunčani dan, ne mislim da su noć ili kiša ili magla nešto protiv čega se treba boriti svim sredstvima. Moja teško zadobivena opuštenost i smiješak na licu nakon prethodne napetosti i brige, moje kratkoročno veselje nakon dugotrajne neraspoloženosti, moja minuta vedrine poslije silnih tmurnih sati, sve to neprocjenjivo mi je - i stoput draže od nekog psihičkog i mentalnog wellnessa za koji bismo se unaprijed odlučili i sebi ga naložili, suspendirajući sve vlastite nemire i naređujući sami sebi čak i zabranu možebitne slutnje da se možda obmanjujemo....
I, last but not least, što mislite, što očekujete, gdje će, ako zamislimo takav neki svijet ugrubo podijeljen na sferu pozitivnih optimista i sferu sjebanog ostatka, obitavati humor i duh? :D
Meni pitanje nekak ne izgleda preteško....!
