bromberg
ponedjeljak, 07.03.2016.
Umjetnik
Moji ljudi nazivaju me umjetnikom. Kad razmislim, i nisu sasvim u krivu. Nije da ja sačuvajbože stvaram neka djela i to, nisam ja taj.
Nego ja sam uvijek prisutan na umjetničkim gozbama, eto to.
A kako? Tako što znam mjesta. Znam termine. Znam ljude.
Jedem i pijem.
Kad me moji ljudi nazivaju umjetnikom, podrazumijeva se da sam univerzalni umjetnik, renesansnog tipa. Umjetnik poput mene ne može si dozvoliti ograničenost interesa.
Eto naprimjer čak i glazba. I tu me ima, iako mi je to slabije područje. Poznajem doduše neke glazbenike. Baš dobre, u usponu. Ali na koncerte rijetko odem. Tamo se piće plaća, a i upad se plaća. Mojem umjetničkom izričaju to ne odgovara.
Šteta zapravo, to s muzikom. Jer katkad se budim s melodijom u glavi. Otvorim oči, a melodija hoće van iz mene. Ganc nova, sasvim moja. Ili je barem tako čujem, tek probuđen.
Samo, zaboravim je već prije doručka, kao da nije ni postojala. Zapisati je ne znam. Odsvirati je niti imam na čemu, niti išta znam svirati. Otpjevati i snimiti se baš neću. Melodije propadaju.
Ne pomaže tu ni ako spavam s kakvom damom. One obično ne vole da ih se budi da bi im se pjevala najnovija mjuza iz podsvijesti.
Sva sreća, literati ne nastupaju na koncertima. Oni promoviraju knjige. Nije da ih mnogo poznajem osobno, ali uvijek sam tu negdje. Znam točno gdje će pri kraju promocije biti iznešena hrana i piće, znam se pozicionirati. Odlično procjenjujem i na koja se predstavljanja može zakasniti i koliko.
Nisu to uvijek književnici. Neki su i znanstveni publicisti. Analitičari i povjesničari. Kod potonjih su ponekad odlični sendviči. I dobro vino.
Sjećam se jedne fenomenalne promocije na kojoj je autor sav zanesen predstavljao odjednom čak tri debele knjige u kojima je, kaže, iznio nepobitne dokaze kako Hrvati potječu negdje iz Srednje Azije, još puno istočnije od Irana. Premda me boli keks za Hrvate i njihovo porijeklo, vino je bilo perfektno, pa se i s iznesenom teorijom, ako me baš pitaju, mogu bez problema složiti.
Promocije poetskih djela međutim slabije su zalivene. Tu se stvar najčešće svodi na tek nešto soka i katkad pokoji perec, ako je riječ o uglednijem izdavaču. Unaprijed se naime zna da su knjige poezije čista financijska pušiona, pa treba u startu limitirati troškove.
Prilikom čitanja poezije ne razumijem mnogo, da budem iskren ne razumijem ništa, ali pridružujem se vješto pljesku publike.
Međutim, katkad osjetim da je nešto od tog nerazumljivog naprosto izvrsno samo po sebi, sasvim neovisno od mojeg shvaćanja ili neshvaćanja. Ponekad u takvim prilikama primijetim da i neki u publici snažnije lupaju dlanovima.
Ali zato su predstavljanja proze ono što umjetniku poput mene pričinja pravo zadovoljstvo. Sokova tu bude raznolikih, a često i vina. Sendviči i kolačići također nisu iznimka.
I čitani pasusi proznih djela nekako su bliži mom umjetničkom senzibilitetu. Uostalom i sam se, kada kasnije svoje ljude izvještavam o umjetničkom događanju kojega sam bio dio, služim proznom formom. Moji ljudi me tada sa zanimanjem slušaju. Ne pitaju i ne komentiraju puno, znajući da istinskoj umjetničkoj konverzaciji s umjetnikom mog iskustva nisu dorasli, pa se zadovolje užitkom upijanja mojih riječi.
A svoja iskustva neprestano proširujem. Tako sam nedavno prisustvovao čak i tribini u povodu izvjesne godišnjice postojanja lezbijske knjižnice. Malo me začudio naziv "lezbijska knjižnica". Je li onda štajaznam Ogrizović heteroseksualna, straight knjižnica?
Bilo kako bilo, u lezbijskom društvu uvijek sam se ugodno osjećao. Ponekad mi je pomalo žao da i sam nisam lezbijka.
Kad mi je bilo četrnaest, jedne večeri sam skriven iza nekog grma imao na jednoj opustjeloj plaži čast promatrati seks dviju Nijemica, i ta slika nikad me do kraja nije ostavila na miru. Pamtim je kao do te mjere lijepu da mi je, dok vodim ljubav, pomalo žao što kao muško kvarim estetiku trenutka. Ali ne namjeravam se ispričavati.
Moje drage homoseksualne prijateljice, treba im odati i to priznanje, nisu pretjerano davile literarnim propitivanjem svog položaja u svijetu (a među ono malo pročitanoga bilo je, uz to, stvarno sjajnih uradaka), nego brže-bolje odnekud iznijele nekoliko vrhunskih torti i velike količine odličnog vina. Pa me zapljusnuo val istinske umjetničke vedrine.
Moj forte međutim, moje najjače umjetničko područje, odlučio sam ostaviti za kraj. Riječ je, pogađate, o likovnim umjetnostima.
Iskreno govoreći, nije da imam nekog posebnog dara za likovno izražavanje. Baš suprotno, od najranijeg djetinjstva imao sam s time velikih poteškoća. Kad sam bio dječak predškolskog uzrasta, završna godina vrtića, zabrinuta odgajateljica pozvala je moju mamu i pokazala joj moje crteže koji su bitno zaostajali za radovima mojih vršnjaka i odgovarali otprilike nivou trogodišnjeg djeteta. Pitali su se nisam li (ili točnije - koliko sam) retardiran. I u školi sam bio među likovno najtrapavijima. Uostalom, ni dan-danas ne bih mogao nacrtati ni najobičniji križ.
Pa ipak, jednom me zadesila neobična sudbina da osvojim glavnu nagradu na gradskom natjecanju. Ne znam što se točno bilo dogodilo. Bio je sat likovnog, ujedno zadnji sat nastave i ja sam s mukom nešto žvrljao pastelama, iščekujući da napokon zvoni i da na brzinu odjurim doma ručati pa s dečkima na hakl. Kadli se uz moju klupu ukaže profesorica i stane gledati moj rad.
Ja ne znam što je ona u njemu vidjela i da li joj se tog dana ukazao anđeo ili vila ili šta, ali uz neko meni sasvim nerazumljivo obrazloženje uzela mi je crtež i poslala ga - uz još par radova ostale djece - na neko natjecanje na nivou grada.
A tek gospoda iz žirija, stvarno ne znam čime su se oni ponapijali tog dana i šta ih je spopalo, ali odlučiše glavnu nagradu dodijeliti baš meni!? Dobio sam neku knjigu, ruksak pun likovnih materijala, plus poziv na neki izlet na koji nisam otišao.
Radije bih da su mi kupili košarkašku loptu.
Tada je to tako bilo, ali danas, kada sam već zreli umjetnik, nastavio sam i svoju likovnu karijeru. Moram odmah reći da izuzetno cijenim i suvremene umjetnike instalacija i performansa.
Poznajem naprimjer jednu svjetsku umjetnicu tog tipa, koja živi na relaciji New York - Firenca - Zagreb. A u posebnom sjećanju ostala mi je jedna njezina genijalna instalacija, "Gozba" joj je bio naziv. Na previsoki stol, viši i od najviših košarkaša, postavila je ogromnu količinu jela i pića, obilje najfinijih delicija. I pozvala publiku, promatrajući njihovo ponašanje, I tako po raznim gradovima i zemljama. Cijela ta situacija bila je, pisali su poslije kritičari, metafora ljudskog života.
I dok su se npr. Njujorkeri, pripušteni pred stol, brzo snašli i organizirali, nabavili neke ljestve ili dizali jedni druge gore na stol, pa sve ekspresno pobrstili, umjetnica je u Zagrebu očekivala da će se publika ustručavati, zbunjeno proučavati situaciju, obilaziti oko stola amo-tamo, sve fino i pristojno.
Ali iznenadila se.
Nije imala pojma koliko ovdje ima nas - svjetskih umjetnika iskonske art-senzibilnosti. Sve ljestve koje su postojale u kvartu brzo su dopremljene, a i neki od umjetnika bili su toliko visoki da su dignuvši se na prste uspjevali dosegnuti poslastice na rubovima stola. Nekoliko naših ljudi ubrzo je zauzelo položaj na stolu i spuštalo delicije svima ostalima, prežederavavši se usput i sami. Za sat i kusur nestao je kompletan sadržaj stola, inače dovoljan da se nahrani kompletan bataljon likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti.
Umjetnica je bila oduševljena nama, zagrebačkim kolegama.
No, izvrsno sam pozicioniran i u klasičnim likovnim umjetnostima. Pomaže mi tu poznanstvo s jednom slikaricom, koja me zna voditi po raznim likovnim manifestacijama po Istri i Kvarneru. Recimo, jako volim ex tempore. Toliko da katkad i sam dam pečatirati platno kako bih sudjelovao u konkurenciji, kao npr. u Grožnjanu.
Iako ja ne bih umio nacrtati ni najobičniji križ. Ali uvijek se nađe neka dobra umjetnička duša koja na brzinu nažvrlja nešto i za mene. Ponekad tu dobru umjetničku dušu molim da to učini lijevim stopalom. Nevjerojatno je kako dobro neki ljudi slikaju stopalima.
Na temelju tog rada i meni daju bonove za obilne ručkove, "jedan za umjetnika jedan za pratnju". A kako i slikarica dobije duple bonove, ručamo dvaput, jednom odmah i još jednom uoči proglašenja nagrada. Koje me za sada zaobilaze. Ali ne gubim nadu.
Najviše međutim volim ono između tih ručkova. Odlazimo se kupati na obalu. Pa negdje pijemo kavu. Dok se vraćamo prema Bujama i Grožnjanu, ima jedan dio puta po bijelim cestama kada prolazimo kraj jednog predivnog proplanka fantastično skrivenog šumom i drvoredima. Tko želi, može se na proplanku seksati usred bijela dana. Za potrebe ove priče čak ću izmisliti i to da me slikarica tamo potrošila.
Ili npr. Kastav. Umjetnik mog ranga ne propušta Dan izložbi u Kastvu.
Tog dana, od podneva pa do kasne večeri tamo se točno svakih pola sata otvara po jedna izložba, njih ukupno dvadesetak. Po ateljeima, galerijicama, kafićima, restoranima. A sva mjesta na korak jedno od drugog. Mi umjetnici-posjetitelji samo se selimo s jednog otvorenja na drugo. A svuda vino, pivo, sokovi, naresci, kolači. Svjetski.
A i neki radovi isto odlični, to saznajem od slikarice. Jer ja naglasak više stavljam na degustaciju.
Prilikom negdje petnaestog otvorenja izložbe, s nelagodom primjećujem da ostali umjetnici zure u mene smijuljeći se. I slikarica se cereka. Ispostavlja se da sam uspio zauzeti položaj nasred jedine lokve (pa još blatne ko sam vrag) u inače potpuno suhom gradu. Umjetnik sam kojem se to zna dogoditi.
Ali ima ih i daleko inspiriranijih: nekoliko minuta kasnije lokvu mi je preoteo jedan od umjetničkih kolega i legao se u nju kao u krevet. On je nešto izvikivao, a neki drugi škljocali fotoaparatima, ne znaš tko je luđi.
Bili smo tako došli i do zadnje izložbe koju je trebalo otvoriti. (Zapravo rekli su poslije da je bila još jedna, ali gore skroz na brdu, a ja više nisam bio u stanju popeti se ni na stepenicu.) Na njoj ipak nije bilo klope i cuge, jer se održavala u minijaturnoj crkvici.
Ušli smo unutra. Sa stropa su visjele neke bijele krpe i to je bilo to. Baš kad smo se svi mi gostujući umjetnici dogovarali što je to zapravo i da li i u kojem trenu treba zapljeskati, ugasili su svjetlo. Pa pustili neke plavičaste zrake.
Na krpama su se odjednom stvorili crteži. U čudu, svi smo spontano pljeskali. Netko je rekao "kako". Netko je rekao "fosfor". Štajaznam.
Činilo mi se da su crtarije zanimljive.
A onda je počela na mikrofon govoriti neka teta. Predstavila je dečka koji je to napravio i objasnila je da su to snovi. Opet pljesak.
Ali tad je stvar, umjesto da se završi, krenula nekim čudnim putem. Teta je objavila da uz instalaciju sada ide i izgovaranje ključnih riječi, koje će nam usmjeravati doživljaj.
Pa ih je počela i izgovarati.
Sve riječi bile su važne i pametne. Nažalost sad se više ne mogu sjetiti nijedne osim vizije, pa ponovljenog imena autora, pa sinergije.
Ili bijaše alergija?
Sad su joj, primijeto sam to dobro čak i u stanju u kojem sam bio, pljeskali preko volje. Nisam mnogo razumio od svega, pa ni zašto me odjednom svladao dojam da bih joj, da sam ja autor, sad ljubazno iščupao mikrofon iz struje.
Ali pravi autor stajao je tamo uz nju, pred oltarom, sasvim zadovoljan.
A onda se iz nekog kuta začuo jak glas.
"Vizija, aplauz!", dreknuo je glas.
Bio je to onaj isti gospodin koji je ležao u blatnjavoj lokvi sat vremena ranije. Sada je, poluonesviješten od alkohola, ležao sklupčan u kutu crkvice. Ali ništa bitno nije mu promaklo, pomislih.
"(Ime autora), aplauz!"
"Sinergija, aplauz!" (ili bijaše alergija?)
I bi aplauz. Snažan i spontan, isti onakav kao kad su tek ugasili svjetlo.
A onda smo svi zajedno otišli na završni domjenak.
