bromberg
četvrtak, 03.03.2016.
Rudlavi
Rudlavi je otišao, a ja naručio još jednu kavu. Običnu, kratku. Ne stavljam šećer, gorko treba ostati gorko. Usprkos tome, kavu malo promiješam. Ne znam zašto, valjda hoću biti poput svih drugih.
Buljim zamišljeno kroz prozor, na ulicu koja je inače zagušena prometom. Ali nedjelja je predvečer, i k tome stisla zima, snijeg i led, pa nema skoro nikoga, pustoš.
Pustoš poput mene.
Rudlavi je zadnjih mjeseci rijetko u ovim krajevima. Već sutra opet odlazi. Danas je bio donio veliki svežanj fotografija.
Kad je otišao na WC, pomislih kako bih trebao jednu ukrasti. Mogao bih ga ja jednostavno i pitati, on bi mi svakako dao. Ali bilo mi je neugodno, bojao sam se da bi teško shvatio razlog.
Ili sam se bojao da bi ga lako shvatio.
Fotki je zaista bilo mnogo, neke vrlo slične. Rudlavi nikad neće uočiti da jedna nedostaje, nije uostalom on od onih sistematičnih frikova, od onih ljudi-kataloga.
No dok ja biram i oklijevam, evo njega natrag. Tiho se opsujem nesposobnog.
Ali nije prošlo ni pet minuta, a bog fotografija i lopova pruži mi još jednu šansu: Rudlavom zazvoni telefon, muzika iz zvučnika je glasna a broj na ekranu važan, i on iziđe van na hladnoću.
Uzmem fotke, prevrtim ih još jednom na brzinu, zdipim jednu, gurnem u džep jakne, vratim ostale na stol.
Rudlavi mi, smrznut, prenese pozdrave od svoje drage.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Nekog proljeća prije nekoliko proljeća moj mi prijatelj Rudlavi ozareno odaje tajnu da mu se gadno sviđa jedna plava. Viđa je često na njezinom radnom mjestu, kao mušterija. Mala ga, eto, fascinira cijelim popisom osobina.
Početkom ljeta od Rudlavog stiže izvještaj koji sadrži činjenice koje nepobitno dokazuju da simpatije između njega i plavuše nisu tek jednosmjerne. Već je umalo pao i poziv na piće nakon posla, ali su se u zadnji čas ispriječile neke glupe tehničke okolnosti. Ali Rudlavom nešto govori da bi ona bez sumnje bila pristala.
Ljeto je, godišnji odmori i to, viđanje se privremeno prekida. Ali Rudlavi je spreman kao zapeta puška, neće on više ni sekunde čekati, čim se mala vrati ide on u glavu, prvi radni dan!
"Dok smo na štihu, ne!"
Ima tih nekih ponedjeljaka, ponekad baš u kasnom kolovozu ili ranom rujnu, kad saznamo da više nismo na štihu.
"Čuj, drag si mi, ali nisi mi bio jasan. Uopće nisam više kužila dal' ti išta hoćeš. Ne volim ta hoću-neću sranja. Sto godina čekat da se netko dogovori sam sa sobom. Gle, imam dečka sad i..."
Dovršila je ovu i rekla još nekoliko rečenica, ali Rudlavi ih više nije mogao čuti.
Te jeseni moj kompa Rudlavi pao je sasvim nisko. Poznate i nepoznate, sve što se kreće, ispitivao je - nakon što bi im do detalja ispričao svoju priču - samo i uvijek jedno: misle li oni da postoji još ikakva šansa? Ikoji promil? Ikoji magični rasplet?
Vukao je i neke poteze o kojima ovdje neće biti riječi.
Te zime, oštre i surove, moj ortak Rudlavi postao je zombi. Zbog teške depresije izazvane fiksacijom završio je na psihijatriji.
Kad je opet stiglo proljeće, mogli ste povremeno sresti ostatke Rudlavog kako, koliko-toliko skrpani, zamišljeno hodaju gradom. Mogli ste ih tu i tamo pozvati i na kavu. I čak se prvih nekoliko gutljaja i dobro zajebavati, kao nekad. A onda bi vam ostaci Rudlavog počeli pričati jednu priču, koja možda ipak još nema završetak i...
Tad mi je nešto palo na pamet. Možda glupo, možda i ne baš izvedivo, ali moralo se pokušati.
Budući da su ostaci Rudlavog zbog svog stanja bili sasvim izgubljeni za ostatak ženskog roda, odlučio sam ih ja upoznati sa što je moguće više žena koje sam poznavao. Svima do kojih se moglo doći.
Što meni i nije najlakši mogući zadatak: niti sam nešto posebno društven, niti sam baš omiljen među ženskim svijetom. Zapravo, ako ćemo pošteno, stvar je upravo obrnuta: ja sam kontejner za odlaganje ženskog popizditisa.
Jedan od onih raznobojnih pred zgradom.
Ipak, unatoč svim otegotnim okolnostima - od kojih je jedna od većih bila i njegova nevoljkost da ga se ikamo odvuče - prionuo sam na posao. Pošlo mi je za rukom upoznati ga idućih mjeseci s desetak ili više dama. Neke su bile i više ili manje zauzete, nema veze, bilo je važno da ostaci Rudlavog ponovo barem malo sudjeluju u bilo kojoj vrsti žensko-muškog komešanja.
Na početku su se, kako sam i očekivao, događale katastrofe. Ostatke Rudlavog jedino je zanimalo ispričati svoju priču i iskoristiti priliku saznati i žensku procjenu svojih preostalih šansi. Cure su manje ili više kolutale očima.
Ali kod pete ili šeste dame nešto se pokrenulo. Rudlavi je počeo polako lijepiti svoje krhotine. Nisam naravno potpuno siguran koliko je na to utjecalo moje brutalno provodadžijstvo a koliko možda nešto sasvim drugo, ali znam samo da je sa sedmom gospodičnom Rudlavi već otišao u kino (izbor filma bio je doduše takav da sam se pitao ne bih li možda trebao hitno obustaviti cijeli plan!).
Bile su onda još neke, i došlo je ljeto. Ako se smijem malo pohvaliti, fatalnu plavu Rudlavi jedva da je još spominjao.
Jednog ranoljetnog popodneva primio sam neočekivan poziv na kavu. Stigao je od jedne moje inozemne poznanice, koja je bila na proputovanju prema moru i imala vremena za jedan ekspresni susret. A kad već toliko pričam, nek bude rečeno i to da je riječ o jednoj vrlo odrešitoj, kritičnoj pa čak i strogoj gospodični čvrstih uvjerenja i, što je najnezgodnije, vrlo izražene znatiželje. Nek bude na svjetlo dana izneseno i priznanje da se, dakle, rečene dame - ja pomalo bojim.
Pa mi onda drugo nego da priznam i to da sam tom prilikom - po prvi put nakon dugo vremena - Rudlavog (za kojeg se uostalom više nimalo nisam bojao) pozvao ne zbog njega, nego zbog sebe. Kako bih malo, jelte, neutralizirao inozemku.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Uzmem fotke, zdipim jednu, gurnem je u džep jakne, vratim ostale na stol.
Rudlavi mi, smrznut, prenese pozdrave od svoje drage.
Ispriča se što ne može duže ostati, doći će opet brzo, već početkom proljeća.
"Drži se buraz! Nemoj zaglavit negdje u snijegu!"
"Ne bum, bez brige! Stegni, stari! Mejlamo se!"
Rudlavi je otišao, a ja naručio još jednu kavu. Običnu, kratku. Ne stavljam šećer, gorko treba ostati gorko. Usprkos tome, kavu malo promiješam. Ne znam zašto, valjda hoću biti poput svih drugih.
Buljim zamišljeno kroz prozor, na ulicu koja je inače zagušena prometom. Ali nedjelja je predvečer, i k tome stisla zima, snijeg i led, pa nema skoro nikoga, pustoš.
Pustoš poput mene.
Iz džepa jakne izvadim fotografiju. Šestomjesečna beba rasteže se u kinderbetu. Smješi se. Oko nje igračkice. Uokolo šareni zidovi dječje sobe.
Iza kojih tamo negdje huči jedan veliki europski grad.
Promatram bebino lice. Te oči....pa maloprije sam s jednim takvim očima ovdje pio kavu.
Misli mi odlutaju....mogu li ja, vjetropir i vagabund, jebivjetar i niškoristi, ja iza kojeg na svijetu po svemu sudeći neće ostati ama baš nikakvog traga...smijem li si ja možda umišljati kako sam eto ip..
Prekinem misao.
Spremim bebu u džep.
Pusta ulica s druge strane prozora odjednom kao da je malo oživjela. Pa malo više. Oho, kolona automobila! Oho, krkljanac! "Ljudi se vraćaju s vikenda", kaže netko u bircu.
Tate vraćaju djecu mamama, pomislim ja.
