bromberg
četvrtak, 25.02.2016.
Nebo
Nedjeljom ujutro odlazim u porezni ured kojeg nazivaju i kladionicom. Loš sam igrač: za kocku nemam dovoljno strasti a nisam ni neki sportski stručnjak. Ali volim buljiti u međunarodni program utakmica od Moskve do San Francisca; imam osjećaj kao da mi je na stolu pola svijeta.
Uzimam ponudu i bježim u kafić, ali nijedan obližnji. Njih su već zauzeli drugi igrači a ja teško podnosim njihove kladioničke razgovore.
Do svoje birtije imam još dobrih deset minuta hoda. Ali volim tu šetnju, ovo je lijep kvart.
Putem čujem crkveno zvono. Sjetim se što sam naučio od Laszla Darvasija: crkveno zvonjenje je važan posao, mnogo odgovorniji od pisanja. Ako pisac pogriješi, uzme gumicu, stisne tipku za brisanje ili precrta riječ olovkom. Ako međutim zvonar pogriješi, stvar se ne može popraviti. Ako zvonar pogriješi, pokvario je nebo.
Ulazim u kafić, naručujem kavu i otvaram ponudu; misli su mi međutim još uvijek na nebu. Jer ja slabo stojim s nebom. Mogao bih zapravo reći sasvim suprotno: otkad znam za sebe, ja gmižem po tlu.
Tko je iz velikog grada i provodi život među zgradurinama, njemu fali neba.
Nije da sam stalno tu i nije da ništa ne pokušavam: penjao sam se ja na Sljeme desetke puta, a u Alpama i na dvijetisućetristo metara, zrak je tamo drukčiji, ali to je sve. Nebo nije nimalo bliže.
Pa sam se spustio dolje i gmižem po tlu.
Inter igra protiv Juventusa; ja sam veliki interist. Znam da ćemo izgubiti iako igramo na svom San Siru. Baš me briga, igram čistu jedinicu. Koeficijent je ogroman, ako zdrmam dobitak će biti do neba.
Do tog neba u koje nikako da se vinem iz ovog svog blata.
Ima puno ovih koji pričaju da se tamo stigne tako što umreš a prije toga budeš koliko toliko dobar.
Ali ne sviđa mi se ta priča, ni njezini pripovjedači. (I njihove „kavane“ izbjegavam.) Neznalice ne bi smjele puno pričati o nebu.
Ali i ja sam neznalica, pa svejedno pričam. Iako je moja nebologija sasvim prazna, čak ni u avion se nikad nisam usudio sjesti. Ja gmižem po tlu.
U kafiću za stolom pored mene tri frajlice, sve zgođušne ali lica na kalup, ne pretjerano zanimljiva.
Nešto je međutim s njima čudno, treba mi koji trenutak da razaberem što. Pa da: svo to vrijeme otkad sam stigao one nisu progovorile jedna s drugom ni jednu jedinu riječ!
Prije dvadeset godina tu situaciju smatralo bi se ozbiljno poremećenom. Sada je međutim sve okej; svaka prebire po svom telefonu i povremeno prinosi ustima svoju šalicu kave.
Odlučujem da ću, ako u idućih pet minuta neka nešto ne kaže ili barem neka neku ne pogleda, sjesti za njihov stol i početi im pričati o nebu.
„Robert mi je lajkao status“, oglasi se napokon jedna i spasi se i ne znajući i od mene i od neba.
Lakersi igraju s Dallasom; tko izgubi teško će u play off. Glavne face morat će uzeti stvar u svoje ruke: Bryanta i Nowitzkog igrat ću na puno koševa, Howarda na više skokova. Jer Dwight Howard skače do neba.
A ima ih i koji čine obrnuto: onog dana kad je Felix Baumgartner skočio s neba natrag na Zemlju, ja sam se ljestvama spuštao s krova kućice na kojoj sam namještao neki crijep. Felix Baumgartner pao je s neba i ostavši živ i zdrav otišao zagrliti curu i roditelje; ja sam prevelikim stopalom otklizao s predzadnje prečkice ljestava, pao s pola metra na tlo i gadno uganuo nogu.
Pa sad gmižem po tlu i pričam o nebu.
