bromberg
četvrtak, 28.01.2016.
Smak svijeta
A jebote nigdje mira! Nije prošlo ni pet minuta da mi je konobarica (neobična ptičica btw., kad je dobre volje samo što vam ne sjedne u krilo, kad nije - kao danas - nema ni pozdrava a narudžbu skoro pa vam baci na stol) donijela kavu i da sam se, srčeći je (kavu, ne konobaricu!) uz fino pecivo iz susjedne pekarnice, počeo udubljavati u kladioničku ponudu za nadolazeći vikend, kad me slučajni pogled kroz prozor birtije šokirao!
Stižu naime tri gospođe, i nema nikakve sumnje da dolaze baš ovamo. Samo po sebi to ne bi bila katastrofa....da nije riječ (a drugi kontrolni pogled to mi je nemilosrdno potvrdio) o tri profesorice iz obližnje srednje škole, koju sam nažalost i sam jednom pohađao. Prije tih dvadesetak i mrvu godina jedna od spomenutih dama uredno me dvaput slala na ljetnu produžnu, druga....jebiga u tu drugu sam (kao i pol muškog dijela mog razreda) bio potajno zaljubljen, a treća.....e to je ono najgore....treća mi je bila razrednica!
Ali sve navedeno ne bi ni izbliza bilo toliko strašno da odmah krajičkom oka nisam utvrdio slijedeću užasavajuću činjenicu: jedini preostali slobodni stol u birtiji je ovaj ovdje tik do mojeg!
Zapljusnula me paranoidna jeza: usprkos dva desetljeća i tisuća učenika u međuvremenu, babe će me, kad sjednu tu na metar od mene, prepoznat (barem raska i ova kaj me rušila, sasvim sigurno) i počet ispitivat o svemu i svačemu...!? A kako da profesionalni probisvijet ispriča o sebi iole prihvatljivu priču?!
Jebiga, na brzinu sam posakrivao biltene iz kladionice i umjesto njih iz ruksaka izvukao i na stol stavio jednu debelu knjižurinu Petera Esterhazyja. Proanalizirah na brzinu svoju fizičku pojavnost, razmatrajući izglede da sam možda ipak neprepoznatljiv. Činjenica da sam ujutro bio prelijen da se obrijem i da sam zarastao u već šestodnevnu bradu pružila mi je određenu nadu. Kosa baš i ne, čupav sam jednako kao i tada. Hoće li me možda dvadeset kila plusa (jebote kak sam bil mršav u srednjoj!) izvući? K tome nikad nisam bio na godišnjicama mature, pa sam se hvatao i za tu slamku.
Tri dame ulaze. Kreću prema....ma nemrem to gledat, pokrivam lice dlanom, kao fol trljajući oči. Između prstiju uočavam neminovno: zaposjedaju jedini slobodan stol, ovaj do mene. Sreća u nesreći: raska mi je okrenuta leđima, vještica bočno, a treća profa - ona koju sam jedno godinu dana zamišljao golu - licem je prema meni. Pomislih da bi skoro bilo koji drukčiji raspored značio moju konačnu propast i da bih sad već morao odgovarati na neugodna pitanja o svom životu. Ovako se, jebiga, ipak još nekako držim, glavna opasnost je da me sad ova opaka vještica ne skuži nekim perifernim bočnim vidom.
Sasvim pognute glave zabijene u šake buljim u nešto što je pod normalnim okolnostima vjerojatno odlična knjiga, a sad tek zbrka besmislenih hijeroglifa na hrpi tvrdo ukoričenih stranica. Ma u kurac, nemam ja živaca za ovo. Odlučujem zbrisati odavde.
Posrčem svu onu kavu u dva šljuka, iskapim vodu iz čaše, intenzivno se domišljajući kako ću izaći van. Moram proći kraj njih, zajebano je, ali izvizualizirao sam točno kako ću to učiniti! Platit ću potom na šanku.
Strpam knjigu u ruksak, zatvorim ga i ustanem od stola podižući jaknu s naslona stolca, licem okrenut k zidu a leđima kritičnoj grupaciji. Kako ne mogu prema šanku, izlazu i slobodi krenuti natraške, slijedeća faza je ključna: moram navlačiti jaknu u jednoj logičnoj i kontinuiranoj polukružnoj kretnji koja će trajati barem četiri - pet koraka. Nakon toga će me moći vidjeti i razrednica, ali već će biti kasno....pojurit ću prema šanku, ostaviti već pripremljenih deset kuna (dvije kune kusura nek si ona luđakinja uzme za trinkgeld), i tutanj van!
Jedan dva tri....here we go! U jebote, dobro je.....dobro....lakše nego sam mislio....evo navučena jakna.....sve glatko i prirodno......sad ruksak na rame i.......aaaaaaaaaa....kaj je ovo pičku materinu....?!??!
Krck bum tras: smak svijeta.
Uostalom, tako sam ga nekako i bio zamišljao.
Rubom ruksaka zahvatio sam čašu vode na njihovom stolu i srušio je na pod, na putu do kojeg je dobar dio vode završio na suknji moje bivše razrednice.
Jebemmu sad, kraj svijeta ili ne - moram se ispričati....okrenem se....mrljam nešto....."oprostite...ajoj.....jel jako po vama....".....kupim čašu s poda...ostala je čitava....stiže i konobarica s krpom....
"Ništa strašno sve u redu", izgovaraju paralelno dva ili sva tri ženska profesorska glasa....a onda jedan...."Oho....heej....pa to si ti....D.....jel?"....pa se okreće kolegicama...."Moj bivši učenik.....dobar dečko...".....a vještica kraj nje..."Znamo se mi..."...pa se nasmiješi.....konobarica u sebi psuje sve prisutne s naglaskom na mene......dovodi stvari u red.....a raska "Pa što ima s tobom D.....ajd sjedi k nama sekundu.....pričaj....ajd' baš mi je drago...ove druge vidim na godišnjicama....a tebe nigdje.....što radiš?....baš me zanimalo uvijek al drugi mi nisu znali reći....."
.....a zemlja se i dalje ne otvara.
