bromberg
nedjelja, 09.08.2015.
Dva odmorišta unatrag
Umor ga je već kosio, a držanje očiju otvorenima iziskivalo već i neku vrstu boli. Ali dobro, još jedno od tih predugih (i prečestih!) putovanja bilo je već sasvim pri kraju, izdržat će još tih tridesetak kilometara, kada je izdržao ovih sedamsto.
I možda je stvarno vrijeme da mijenja posao, sad kada novac više nije tolika briga, uostalom ako se itko u životu pošteno oznojio za sve što je stekao, on je taj.
A onda se sjeti da je zaboravio nešto važno.
Sa suvozačkog sjedala - a ne sjeća se kad je zadnji put na tom sjedalu netko zaista i sjedio! - dograbi mobitel pa stisne ženin broj.
"Iznos na računu nije dovoljan za uspostavljanje poziva", javi se neka druga žena.
Pas mater, i na to je zaboravio! Na sreću, evo odmorišta i benzinske. Kupit će bon i flašicu vode. Kavu neće više piti, bila bi mu to šesta.
Vrati se u auto, ukuca bon i da će opet nazvati.
Pa se zaustavi u zadnji čas.
Možda joj nije dovoljno vremena.
Sluti on to već dugo. Ta poznaju se trideset godina, žive zajedno dvadesetpet. Indicije su odavno tu, čak i jedna, nazovimo to tako, dojava. A nakon toliko vremena, čemu uostalom naparfumiravati te stvari, ljudi su jedno drugom fizički uzbudljivi kao izvještaj sa sjednice centralnog komiteta.
A Lidija, vidio je to dobro, sama po sebi još uvijek frca od života, i to mu je bilo drago.
Zar mu možda ne bi trebalo biti?
Zar je njegova uloga trebala biti da vrckavu zvrkastu Lidiju malo-po-malo, godinu-po-godinu, polako-ali-sigurno (sigurno kao smrt), pretvori u društveno respektiranu mrtvu puhalicu zatomljene seksualnosti? U stup obitelji kastriranih želja? Zar je nju, koja ga je onda davno privukla, između ostalog, baš svojom autentičnošću i slobodnjaštvom, on sad trebao svesti na neku svoju svojinu? Upisati u imovinsku karticu?
Zar i on, naposlijetku, zadnjih barem sedam-osam godina, ne uspijeva s Lidijom obaviti stvar samo ako misli na neku drugu, i to od početka do kraja? I zar si ne treba priznati da čak i taj trik sve teže djeluje?
I da te druge želi zaista.
I zato već godinama, uvijek kad se s poslovnog puta vraća kući, a pogotovo onda kad se vraća prije nego je očekivao (ili ako je vozio nešto brže), iz kojeg god smjera dolazio nazove sedamdeset ili osamdeset kilometara prije svog grada. "Bok mala, evo samo da ti se javim, baš sam prošao to i to mjesto.....eto me doma već za sat ili manje, ajoj jedva čekam".
"Wow već si tu! I ja jedva čekam mačak. Vidimo se, pusa"
Sat ili malo manje valjda joj je dovoljno da sve sredi, ako već ima nešto što treba srediti.
Zar da on, ovako crknut, reskira da stigne u neko nevrijeme, da zatekne neku nepriliku? I da onda ovako krepan mora onda istuć tog tipa ili šta? Ili bi pak trebalo bjesnit na nju ili tko zna što već propisuje društvo u takvim prilikama?
A on bi se samo htio srušit u krevet i odspavat do preksutra popodne.
Uzme opet mobitel. Prijavit će joj položaj dva odmorišta unatrag. A onda ipak ovdje strusiti i tu šestu kavu. Možda nađe i neke novine za prelistat. Kakvih pola sata. Pa onda tih još dvadesetak i kusur kilometara vožnje. Tada bi trebalo biti okej.
