Na čistom zraku

Već početkom prosinca osjeća se ona blagdanska atmosfera u zraku. Ulice su okićene raznim svjetlećim ukrasima i „kupite jeftinije“ reklamama, a trgovine pune svakojakih „božićnih“ drangulija. I svi su nekako emotivniji i u iščekivanju tog velikog dana mira i zajedništva koji bi trebao označavati obiteljsko okupljanje i međusobnu razmjenu darova i ljubavi. Ponekad ta euforija poprimi i veće razmjere pa se, kao što je obično primjer u Americi, cijeli taj blagdanski ambijent pretvori u kaotično i „opasno po život“ shoping ludovanje gdje poneki završe i na traumatologiji. Čak i pjesme koje se vrte na radiju u duhu su srdačnosti i darivanja i govore o ljubavi, samilosti i miru. Također, to je vrijeme idealno i za svojevrsno unutarnje preispitivanje naših stečenih kriterija vrednovanja i onih pravih, važnih životnih vrijednosti. Nekako kad se uživim u cijelu tu idiličnu sliku, dođe mi da zagrlim cijeli svijet i zahvalim se što sam živa i što mogu s drugima razmjenjivati tu divnu čaroliju. No onda se opet razbudim i prizemljim te shvatim kako svijet u kojem živimo uopće nije tako bajan i sjajan. Sjetim se da sam okružena kamufliranom hipokracijom te široko otvorim oči i s brižnim oprezom pažljivo se ogledam oko sebe i dobro promislim s kim ću i koliko razmjeniti te darove te što ću im ovoga puta darovati. Ali, da li to zaista tako treba biti? I, je li tako oduvijek bilo? Ili nam se bojazan, sumnja i kritičnost s vremenom i razvojem ove naše moderne civilizacije nekako prisilno uvukla pod kožu? Gdje je nestala ona iskrena i bezbrižna djetinja ljubav i povjerenje prema cijelom svijetu i svim bićima? Mislim da na ova pitanja svatko ima neki svoj odgovor. Ono što vam svima za ovu priliku od srca mogu darovati je ova prekrasna zanimljiva priča nad kojom se svi možemo duboko zamisliti.

Bajka o toplim pahuljicama

Jednom davno živjelo je dvoje sretnih ljudi po imenu Tim i Maggie sa svoje dvoje djece Johnom i Lucy. Da bi shvatili kako su bili sretni, morate razumjeti kako je bilo u to vrijeme. Vidite, u to vrijeme svatko je pri rođenju dobio malu, nježnu torbu s toplim pahuljicama. Kad god bi netko posegnuo u torbu, mogao je iz nje izvaditi tople pahuljice. Tople pahuljice su bile vrlo tražene jer su činile da se svatko tko ih dobije osjeća prožet toplinom i mekoćom. Ljudi koji nisu redovito dobivali tople pahuljice bili su u opasnosti da im se razvije bolest koja je uzrokovala da im se kralježnica skvrči te bi potom umrli.
Tih dana bilo je vrlo lako dobiti tople pahuljice. Svaki put kad bi ih netko trebao, mogao je doći do tebe i reći: želio bih imati tople pahuljice.
Tada bi ti posegnuo u torbu i izvadio tople pahuljice veličine ruke male djevojčice. Kada bi pahuljica ugledala svjetlo dana, nasmiješila bi se i procvala u veliku, čupavu toplu pahuljicu. Tada bi ju postavio na rame, glavu ili krilo osobe i ona bi se privinula i rastopila na njegovoj koži i učinila da ga prožme dobar osjećaj. Ljudi su stalno jedni od drugih tražili tople pahuljice i kako su se slobodno davale, dobiti ih dovoljno nije nikad bio problem. Bilo ih je uvijek mnogo za razmjenu i svi su zbog toga bili sretni i osjećali se najčešće toplo i pahuljasto.
Jednog dana zločesta je vještica postala ljuta jer su svi bili sretni, zadovoljni i nitko nije kupovao njezine napitke i masti. Bila je vrlo lukava te je smislila opak plan. Jednog prekrasnog jutra došla je Timu dok se Maggie igrala s njihovom kćeri i šapnula mu u uho:
„Pogledaj Time, vidi koliko toplih pahuljica Maggie daje Lucy. Znaš, ako tako nastavi možda će ih potrošiti i onda više neće ostati niti jedna za tebe.“ Tim je bio zapanjen. Okrene se vještici pa joj reče: „Želiš li reći da neće više biti toplih pahuljica u našoj torbi kada posegnemo za njima?“ A vještica odgovori: „Ne, naravno da neće, i jednom kad ih potrošiš, to je sve. Više ih nećeš imati.“ Potom odleti dalje na metli smijući se i krešteći.
Tim to primi k srcu i počne primjećivati svaki put kad bi Maggie davala tople pahuljice nekom drugom. Čak se zabrinuo i uznemirio jer je volio Maggiene tople pahuljice i nije htio ostati bez njih. Bio je uvjeren da nije u redu da Maggie troši svoje tople pahuljice na djecu i druge ljude. Počeo se žaliti svaki put kad bi vidio da ih daje nekom drugom, a kako je i Maggie njega voljela, prestala je često davati tople pahuljice drugim ljudima i počela ih čuvati samo za njega.
Djeca su to promatrala i uskoro pomislila kako je pogrešno davati tople pahuljice svaki put kad te netko traži ili se tako osjeća. Oni su također postali vrlo oprezni. Promatrali su svoje roditelje i kad god su osjetili da netko od njih daje previše toplih pahuljica, počeli bi prigovarati. Bili su zabrinuti i kad god bi oni sami drugima davali tople pahuljice. Iako su uvijek nalazili tople pahuljice kad bi posegnuli u torbu, sve rjeđe i rjeđe su za njima posezali i postajali su sve više škrti. Ubrzo su ljudi zamijetili nedostatak toplih pahuljica i počeli se osjećati sve manje toplo i pahuljasto. Kralježnice su im se počele savijati, a ponekad bi i umirali zbog bolesti i nedostatka toplih pahuljica. Sve češće odlazili su zlobnoj vještici kupovati njezine napitke i masti, čak unatoč tome što se činilo da ti pripravci uopće ne djeluju.
Dakle, situacija je postala vrlo ozbiljna. Zla vještica koja je sve to promatrala nije stvarno željela da ljudi umiru (jer mrtvi ljudi ne kupuju njezine napitke i masti) te je smislila novi plan. Svi su dobili torbu vrlo nalik onoj s toplim pahuljicama, osim što je ta torba bila hladna. U vještičinoj torbi nalazile su se hladne bodlje. Te hladne bodlje nisu činile da se ljudi osjećaju toplo i pahuljasto, već su činile da se umjesto toga osjećaju hladno i bodljikavo. Ali su sprečavale da se ljudima savijaju kralježnice. I od tada, kad god bi netko rekao: „Ja želim tople pahuljice“, ljudi koji su brinuli da ne iscrpe svoju zalihu bi rekli: „Ne mogu ti dati tople pahuljice, ali želiš li možda hladne bodlje?“
Ponekad bi dvoje ljudi prišlo jedno drugom misleći da će dobiti tople pahuljice, ali bi jedan ili drugi odmah promijenili mišljenje i završili bi dajući jedan drugom hladne bodlje. I kao posljedica toga vrlo je malo ljudi umiralo, ali je vrlo mnogo ljudi bilo nesretno i osjećalo se hladno i bodljikavo.
Od dolaska vještice razmjenjivalo se sve manje i manje toplih pahuljica. Zbog toga su one, za razliku od ranijih shvaćanja da su dostupne kao zrak, postale izuzetno vrijedne. To je dovelo do toga da ljudi rade različite stvari u namjeri da ih nabave. Prije nego što se pojavila vještica, ljudi su znali biti u grupama od troje, četvero ili petero, ne zabrinjavajući se previše tko kome daje tople pahuljice. Nakon dolaska vještice, ljudi su se počeli odvajati u parove i čuvati svoje tople pahuljice isključivo jedan za drugoga. Ljudi koji bi se zaboravili i dali svoje tople pahuljice nekom drugom, odmah bi se osjetili krivim zbog toga što su znali da će njihov partner biti ogorčen zbog gubitka toplih pahuljica. Ljudi koji nisu mogli pronaći darežljiva partnera, morali su kupovati svoje tople pahuljice i morali su mnogo raditi da bi za njih zaradili. Neki ljudi su nekako postali popularni i dobivali mnogo toplih pahuljica ne morajući ih vratiti. Ti ljudi su zatim prodavali tople pahuljice ljudima koji su bili nepopularni i trebali ih da prežive.
Drugo što se dogodilo je da su neki ljudi uzimali hladne bodlje, kojih je bilo bezgranično mnogo i koje su bile lako dostupne. Bojali su ih u bijelo i pahuljasto i davali ih kao tople pahuljice. Te krivotvorine toplih pahuljica su zapravo bile plastične pahuljice i izazivale su dodatne teškoće. Primjerice, dvoje ljudi koji bi se susreli i slobodno razmjenjivali plastične pahuljice, pretpostavljali su da će im one učiniti da se osjećaju dobro. No, umjesto toga oni bi se osjećali loše.
Kako su mislili da razmjenjuju tople pahuljice, ljudi su postajali zbunjeni, pa zbog toga nisu otkrivali da su njihovi hladni, bodljikavi osjećaji zapravo posljedica činjenice da su primili mnogo hladnih plastičnih pahuljica.
Tako je situacija bila vrlo, vrlo zloslutna, a sve je započelo dolaskom vještice koja je ljude uvjerila da jednog dana, kada to budu najmanje očekivali, mogu posegnuti u torbu i ondje više ne naći tople pahuljice.

Nedugo nakon toga, mlada žena širokih bokova, rođena u znaku vodenjaka, došla je u tu nesretnu zemlju. Izgledalo je kao da ona nije ništa čula o zloj vještici i nije bila zabrinuta da će potrošiti tople pahuljice. Davala ih je slobodno, čak i kad ju nisu tražili. Zvali su ju Žena-bok i osuđivali jer je djeci dala ideju da ne trebaju brinuti o trošenju toplih pahuljica. Djeca su ju vrlo voljela jer su se uz nju osjećala ugodno i sretno i počela su međusobno darivati tople pahuljice kad god su osjetila da za tim imaju potrebu i da im se to sviđa.
Odrasli su bili vrlo zabrinuti pa su odlučili donjeti zakon kako bi spriječili djecu da crpe svoje zalihe toplih pahuljica. Zakon je proglasio kriminalnim djelom bezrazložno davanje toplih pahuljica, bez dozvole. Mnoga djeca izgleda da za to nisu brinula. Unatoč zakonu nastavila su darivati jedna drugoj tople pahuljice kad god su željela i kad god ih se tražilo. Kako je bilo mnogo, mnogo djece, gotovo koliko i odraslih, počelo je izgledati kao da bi se djeca mogla izboriti za svoje.
Teško je reći što će se dalje dogoditi. Hoće li snage zakona i reda odraslih zaustaviti bezbrižnost djece? Hoće li se odrasli pridružiti Ženi-boku i djeci i iskoristiti priliku da će uvijek biti toplih pahuljica koliko god je potrebno? Hoće li se sjetiti dana koje njihova djeca žele vratiti, kad je toplih pahuljica bilo u izobilju jer su ih ljudi davali od srca, velikodušno i slobodno.

Steiner: Scripts people live